Ahmed Said Said, prvotimac Hajduka, odmah nakon što su “bijeli” u četvrtfinalu Kupa eliminirali Osijek u Gradskom vrtu, rekao je:
- Žarka mi je želja da osvojimo Kup i da moja slika, s našom momčadi, dobije svoje mjesto u prostorijama na stadionu, tamo gdje su osvajači trofeja.
Said sa svojim suigračima sad ima priliku da u finalu protiv Dinama u Vinkovcima 26. svibnja realizira tu svoju želju, da doživi radost osvajanja trofeja za kojim toliko žudi. Na Poljudu su naoko indiferentno pratili polufinalnu utakmica na Maksimiru između Dinama i Rijeke, sad kad je završilo glatkom pobjedom “modrih” svi u jedan glas kažu:
- Dobro je da igramo u finalu s Dinamom, to je utakmica u kojoj ćemo dokazati da smo bolji.
U Hajduku se onako potiho nadaju da će se finalna utakmica premjestiti, u prvom redu zbog stanja terena u Vinkovcima, ali i zbog činjenica da će navijači “bijelih” morati na daleki put. O tome se na Poljudu ne očituju javno, Hajduku bi navodno čak odgovaralo da se finale odigra u Varaždinu, bez obzira na činjenicu što je to nadomak Zagreba.
Hajduk i Dinamo su se do sada u svojoj povijesti deset puta susretali u finalu - četiri puta za Kup maršala Tita u bivšoj državi i šest puta za Rabuzinovo sunce u Hrvatskoj, s podjednakim uspjehom: u Jugoslaviji 2-2, u današnjoj državi 3-3. Jednom su, zamislite, i to 1969., odigrali dvije finalne utakmice, u prvoj 31. svibnja 1969. Bilo je 3-3, u drugoj odigranoj 19 dana kasnije 3-0 za Dinamo.
Prvi finale u bivšoj državi dobio je Dinamo sa 4-1 u Beogradu, Stjepan Ilić, danas živi u Metkoviću, sjeća se:
- Taj je finale odigran pod posebnim okolnostima, jer se Hajduk se grčevito borio za opstanak, pa nas je odmah poslije finala u Beogradu čekala utakmica za bodove u Zagrebu. Prvo poluvrijeme 1-1, igrali smo sjajno, onda su nam počeli govoriti u stilu: pazite, dolazite u Maksimir po opstanak. I mi smo se rasuli, izgubili 1-4. A onda uoči derbija naš predsjednik Petar Rončević, otišao je kod generala Ivana Šibla, tada predsjednika Dinama, po dogovor za popust u borbi za bodove. Dobio je odgovor kako se “nogomet igra i u drugoj ligi”. Hajduk je tu utakmicu ipak dobio sa 1-0, moram priznati da je bilo igrača koji su se žestili protiv nas, ali i onih koji su igrali bez namjere da nam zabiju gol. Onda je došao finale s dvije utakmice 1969., Ivan Buljan se prisjetio:
- U prvoj utakmici poslije 2-2 u regularnom tijeku, poveli smo u produžecima 3-2, bili smo bolji, ali su se ‘modri’ izvukli, Zambata je izjednačio na 3-3. U ponovljenom finalu su nas rasuli, sa 3-0…
Slijedile su dvije pobjede Hajduka, 1972. s rezultatom 2-1, i 1976. sa 1-0, akter tih dviju pobjeda bio je Dražen Mužinić:
- To je bilo doba naših pet uzastopnih trijumfa u Kupu. Ono 1972. privremeno nas je vodio Tomislav Ivić, jer je smijenjen Slavko Luštica. A ova utakmica iz 1976. meni je posebno draga jer smo do pobjedonosnog gola došli u produžetku, strijelac je bio Šurjak.
Što se tiče hrvatskih finala prva tri dobio je Hajduk (1993., 1995. i 2000.), preostala tri pripala su Dinamu (2001., 2008. i 2009.). Posebno je zanimljiv bio baš taj posljednji sudar “modrih” i “bijelih”, jer je prva utakmica završila pobjedom Dinama u Zagrebu sa 3-0, uzvrat u Splitu ponudio je senzacionalni preokret, jer je Hajduk dobio s istim rezultatom od 3-0. Odluka o osvajaču trofeja pala je s bijele točke, Dinamo je bio uspješniji sa 4-3 (za “modre” jedanaesterac nije realizirao Hrgović, a za Hajduk Rosso i Andrić).
Akter tog finala bio je Hrvoje Vejić:
- U prvoj utakmici bio je cirkus, dva igrača su nam isključena, jednostavno bili smo osuđeni na teški poraz. Međutim, u nama se rodio dišpet, baš smo se dogovorili da sve pokušamo… Prvo poluvrijeme na Poljudu završilo je 0-0, u poluvremenu smo u svlačionici govorili “ajmo ih barem dobiti”. Onda na početku u dvije minute dali smo dva gola, pa je Kalinić petnaestak minuta prije kraja zabio za 3-0. Imali smo ih, manjkalo je malo sreće. A kad su došli jedanaesterci, znate i sami, to je rulet, odlučuje sreća…