U Hrvatskoj je “djetić”, u Crnoj Gori “purger”, u Španjolskoj “croato”... Igor Jovićević (45) djeluje kao punokrvni nomad, stanovnik svijeta, kao netko koga zaista vole geografski određivati. No, kada sjedne nasuprot vas, onda, u biti, shvatite što on zapravo jest...
"Dinamo je moj život, otkad znam za sebe ja ga živim. Prvo kroz tatu, koji mi je oduvijek bio idol, i koji je na mene prenio tu svoju strast prema Dinamu... ovaj stadion, ove svlačionice, od svoje četvrte godine kad sam počeo dolaziti ovdje, ovo je sve moja ljubav i pasija. Dinamo je stil života. Meni se posrećilo što sam iz Radnika došao ovdje i prošao probu, iako su se tada neki treneri, recimo prof. Zdenko Kobešćak, ljutili na tatu, koji je tada radio u omladinskoj školi. Znam da zbog mene nisu neko vrijeme i pričali, iako tata nije ni znao da dolazim na probu... Kad jednom zavoliš Dinamo, onda je to ljubav za cijeli život. Uglavnom, nakon preuzimanja Karpata, u ukrajinskoj ligi prije rata, i vođenje dvoboja pred 50-ak tisuća ljudi, pa dobivanje nagrade za četvrtog najboljeg trenera lige, ispred jednog Mircee Lucescua, pa vođenje ambicioznog Celja, tada na pogon ukrajinskih investitora, bili su veliki koraci u mojoj karijeri, no na poziv Dinama nisam mogao ostati imun. Želio sam još jednom osjetiti Dinamo, kada već nisam kao igrač, želio sam kao trener, da jednom izađem pred Boyse i osjetim tu dinamovštinu koja mi kola žilama. I danas uživam u ovome što radim, obožavam djecu i svoj prostor za napredak vidim u energiji koja me pokreće iz dana u dan, u tim momcima s kojima radimo, napredujemo i pokušavamo pratiti korak prve momčadi."
Nakon Benfice u Maksimiru gostuje i Liverpool. Puno je tih velikih utakmica ove sezone, mijenjaju jedna drugu, sad su na redu igrači Igora Jovićevića. Juniorska Liga prvaka stigla je do osmine finala, dolazi u Zagreb engleski velikan, dvoboj je to koji izaziva veliku pozornost.
Jedan od velikih Dinamovih aduta trebao bi biti Antonio Marin. Momak koji je već odavno poznat najvećim europskim klubovima i koji je već u programu Bjeličine momčadi ima priliku odvesti Dinamo u četvrtfinale najjačeg natjecanja.
- Kako se približava utakmica tako i uzbuđenje raste. To je onaj pozitivan osjećaj u kojem jedva čekaš da istrčiš na Hitrec-Kacian i da utakmica počne. Mislim da smo svi sličnog razmišljanja o tome i spremni da napravimo još jedan korak dalje - priča Antonio Marin, koji je svjestan da u Maksimir dolazi veliki klub, ali nije time previše fasciniran, niti je to dodatan motiv.
- Da, Liverpool je zvučno ime, ali ne bih ja tako postavljao stvari. Mislim da je nama dodatni motiv što imamo priliku istrčati u dresu Dinama pred našim navijačima. To nam treba biti najveća motivacija dok je sve ostalo dodatni bonus. Mislim da nema boljeg osjećaja nego kada te tribine bodre, a ti igraš u svome Maksimiru. I onda ti ime protivnika uopće ne bi trebalo biti bitno.
U ovom natjecanju često je teško skautirati suparnike, jer se nikad ne zna tko će istrčati u kojem sastavu. Međutim, vjerujemo da u Dinamu ipak znaju dosta toga o Liverpoolu, da su već uspjeli analizirati.
- Mislim da je Liverpool bolji ždrijeb od Španjolaca, ali da će biti teško to je svima jasno. Osim velike povijesti koju ima taj klub, jasno je da njegova škola obiluje talentima koji se žele dokazati kako bi danas, sutra imali svoje mjesto u prvoj momčadi. No, imamo i mi svoje adute. U Maksimiru nikome neću priznati da je favorit protiv Dinama. Puno toga ovisi o nama i ako ćemo mi biti pravi, na dobrom smo putu da se svi skupa veselimo u utorak.
Koliko, recimo, samom Marinu, koji je već igrao i za prvu momčad, znači ovakva utakmica u juniorskoj kategoriji?
- Puno mi znači, jer imam minutažu koja me usmjerava prema konačnom cilju koji sam stavio pred sebe. Iskustvo treninga s prvom momčadi je neprocjenjivo, ali isto tako mi igra na travnjaku u juniorskoj Ligi prvaka pomaže u napretku.
Sezona za velike stvari
Ona sjajna generacija ‘98. uspjela je izboriti četvrtfinale prije tri godine, ali je zbog ‘slučaja Fintić’ na kraju taj rezultat poništen. Može li ova generacija nadmašiti Sosu, Moru, Brekala i društvo, može li možda otići još koji korak dalje? Zašto ne i do kraja?
- Kao što sam vam već rekao, mi smo Dinamo i ne priznajemo nikome da je bolji od nas ako to ne dokaže na travnjaku. Imamo lijepu priliku izjednačiti doseg te generacije a mislim da ih možemo i nadmašiti. No, idemo korak po korak. Prvo Liverpool pa onda sljedeći protivnik - poručio je mladi Antonio Marin.
Ne sumnjamo da će u utorak Hitrec-Kacian biti dobro popunjen, da će Dinamo imati podršku s tribina. I na njenim krilima doći do velikog, velikog uspjeha. Ovo je sezona za velike stvari, kad ide, onda ide svima, u svim natjecanjima. Neka se tako i nastavi.
Najveći talent
Jovićević je, shvatili ste - dinamovac. Životnog puta koji je zapanjujuć. Od aureole najvećeg talenta ovih prostora, preko odlaska u Real sa samo 17 i pol godina, petogodišnjeg života u Madridu, “odlaska” koljena u mladoj reprezentaciji, pa kasnijeg pokušaja povratka na veliku scenu, no opet, zapravo, bez uspjeha.
"Koji mi je najteži trenutak karijere? Bilo ih je, no iza svih stoji taj neki posljednji korak: nisam zaigrao za Dinamo, a malo je nedostajalo, nisam zaigrao za Real, opet je malo nedostajalo, igrao sam za mladu repku i na putu do velike - opet je malo nedostajalo. Stalno je nedostajao jedan mali koračić. No danas u biti na sve gledam kao nešto što se možda moralo dogoditi. I nisam želio pognuti glavu i samosažalijevati se."
Što doista ne čini, jer i danas zrači nekim optimizmom. Pa ipak, je li ona klauzula teška 1,8 milijuna dolara u slučaju debija za prvu momčad Reala utjecala na njegovu “kraljevsku” karijeru?
"Po meni - jest. Jer, postoji koincidencija koje me tjeraju na taj zaključak. Kada je, naime, Michael Laudrup bio u reprezentaciji, ja sam bio ‘zamjenska desetka’, na redovito prijateljskim utakmicama. No kada bi na red došla službena, mene nije bilo niti na klupi. I tako u krug. Da sam tada znao da postoji ta klauzula, rekao bih odmah da je poderu i bace u kantu za smeće.
Ipak, i taj ga je dio života odredio, posljedično i trenerski.
"Trener druge momčadi Reala bio je Rafa Benitez. I tada sam prvi put doživio drugačije, progresivne metode treninga. Bili su avanagarda, ispred svoga vremena. Shvatili smo tada da se trenira momčad, a ne samo pojedinac. Male grupe, u određenom prostoru, ne samo 11 na 11. Istina je, puno sam od njega upio... I jest, njegova izjava da će čekati 20 godina da postane trener prve momčadi i moj je svojevrsni kredo što se tiče Dinama."
Dinama koji danas izgleda nestvarno dobro. U času dok razgovaramo, on klince priprema za osminu finala juniorske Lige prvaka i Liverpool, a seniori bruse taktiku za uzvrat s Benficom. Jesu li rezultati prve momčadi opterećenje ili motivacija?
"Uzeli smo prvu momčad kao moralni parametar kako momčad treba izgledati. To je osvijetljeni put, da vide što je momčadski duh, a ne pojedinac. U tome pogledu preklapaju se Bjeličini pogledi i moji. Ekipa je puno snažnija kada otklonimo ego. To je nešto što me prati od prvoga trenerskog dana, to je neki moj trenerski kredo. I stoga je put seniora motivacija, a ujedno i putokaz, oni su poticaj da im se približimo rezultatski, ali i momčadski."
U Ajaxovoj školi tvrde da klinci sa 19 moraju biti spremni za prvu momčad. Je li to izvedivo i kod nas?
"Razvoj je prilično individualan. U Hrvatskoj imamo percepciju da ako igrač s 17 godina ne vrijedi desetak milijuna eura, da tada od njega neće biti ništa. Prerano se odričemo igrača koji danas-sutra mogu u punom obujmu pokazati svoj potencijal. Mislim da je i primjer Danija Olma potvrda toga: mislim da su Dani prije dvije i pol godine te Dani sada dva različita igrača. No nije Dani u dvije i pol godine naučio igrati nogomet, ne, već se radi o sazrijevanju, emocionalnom i mentalnom, koje uz iskustvo i samopouzdanje stvara od njega igrača. Ne talenta, već - igrača. Trenerski je odgoj tu ključan."
U sjeni seniorskog pohoda na europsko proljeće, tamo na Hitrec-Kacianu Igor Jovićević stvara momčad mladića koja će također igrati europske dvoboje i na proljeće. I to u Ligi prvaka, juniorskoj, naravno. Možda ti dečki na prvu nisu onako “zanimljivi” kao ona čuvena generacija 1998., ne diže se oko njih tolika pompa niti su kao generacija toliko “genijalni”. Uostalom, ima tu više generacija u jednoj momčad, od 1999. do 2001. godišta.
Međutim, to su svakako dečki od kojih se očekuje da vrlo brzo počnu konkurirati i za udarnu Dinamovu momčad. Odnosno, neki su već dio tog kruga, Antonio Marin već je i debitirao za “pravi Dinamo”, vratar Dinko Horkaš bio je i dio momčadi u europskim dvobojima, a u drugoligaškoj konkurenciji već osvajao i individualne nagrade za najboljeg igrača. Kažemo, možda ta imena nisu danas tako zvučna kao što su tada bili Šemper, Moro, Brekalo, Sosa, Olmo, Kalaica, Soldo, Benković, Lovren, Gojak, Knežević, Olmo... momci iz 1997. i 1998. godišta koji su jednostavno bili predodređeni za velike karijere, koje je na pobjedničkom putu u Ligi prvaka zaustavio “slučaj Fintić”. Ali su dečki s kojima treba računati.
- Vjerujem da ta generacija može napraviti rezultat i u toj juniorskoj Ligi prvaka, da mogu otići još koji korak dalje. Uostalom, nije to prva generacija koja igra juniorsku Ligu prvaka, tako da sigurno možemo govoriti o kontinuitetu uspješnosti, koji je krenuo s Romeom Jozakom, zatim je nastavio Marijan Vlaka onda i moja malenkost - priča Ivo Šušak, donedavni šef Dinamove omladinske škole, koji hvali ovu Jovićevićevu momčad, ali i naglašava jednu bitnu stvar.
Nezahvalne prognoze
- Konačan je cilj dobiti igrače za prvu Dinamovu momčad, igrači koji će nastaviti niz Dinamove uspješnosti u HNL-u i Europi, a onda, naravno, donijeti klubu i novac u blagajnu. Jer, Dinamo ipak najviše živi od prodaje igrača, to je realnost. A prednost ove momčadi koja sad igra juniorsku Ligu prvaka jest što velika većina igrača već ima iskustva u seniorskom nogometu, igraju za Dinamo II u Drugoj HNL i to je od golemog značaja za njihov razvoj, ali i za rezultate koje rade u toj Ligi prvaka - kaže Šušak, koji je uvjeren da će Modri od ove generacije sigurno imati koristi u bliskoj budućnosti.
- Ja tu već sad vidim puno igrača HNL razine, to je neupitno. A vjerujem da će barem petorica ili šestorica njih možda već iduće sezone biti u kadru prve momčadi, konkurirati za minute u službenim utakmicama. Naravno, uvijek je to nezahvalno prognozirati, jer svašta se može dogoditi, no gledajući sadašnje stanje, realno je da će ti dečki vrlo brzo imati mjesto u prvoj momčadi. Jasno, ne bih pričao o imenima.
Kako i sam Šušak kaže, nezahvalno je prognozirati i staviti “ruku u vatru” koliko će njih doista na kraju ostaviti traga u Dinamu, nikad se ne zna tko će ranije otići, tko će biti (ne)strpljiviji na tom putu, kome će biti žešća konkurencija, tko će, možda, imati peh s ozljedama. Ali, da potencijala ima, to je sigurno.
Kad već uspoređujemo te generacije, evo, pogledajte momčad koja je u veljači 2016. pobijedila Anderlecht u Bruxellesu 2:0 i izborila utakmicu s Barcelonom u juniorskog Ligi prvaka, a onda zbog spomenutog “slučaja Fintić” izgubila taj privilegij.
Igrali su, dakle: Šemper - Hudećek, Soldo, Benković, Sosa - Gojak, Moro, Knežević - Olmo, Božić, Brekalo. Na klupi su bili Miškić, Tomiček, Plantak, Fintić, Matić, Lovren i Čabraja. Moro, Gojak i Olmo i sad su nositelji igre u Dinamu, tu je još, u drugom planu, Knežević, Benković, Sosa i Brekalo napravili su velike transfere i na pragu su ili dio A reprezentacije, Šemper je branio za prvu momčad, a sad sreću traži u Chievu. Znači, iz te ekstra generacije sedam, osam igrača od kojih je Dinamo igrački ili financijski na kraju imao koristi. Bude li iz ove Jovićevićeve momčadi doista pet, šest prvotimaca, bit će to stvarno veleban pothvat.
Lov na Final Four
- Moram naglasiti i odličan rad trenera Jovićevića, koji ima trenerski talent i gen, bio je i talentiran igrač, koji nažalost nikad nije napravio igračku karijeru, imao je nesreće s ozljedama. Ali, gledajući ga kako radi i napreduje, siguran sam da će i on jednog dana sjediti na klupi prve momčadi - hvali mladog stručnjaka Ivo Šušak.
U svakom slučaju u godini kad je prva momčad napravila nešto što nije već pola stoljeća, mladi dečki učinili su, ajmo reći, ono što se od njih očekivalo i sad pucaju na još više. Možda mogu i nastaviti tamo gdje je stala generacija ‘98., proći i na taj Final Four Lige prvaka, premda, na kraju je bitno tko će od njih “eksplodirati” u seniorskom nogometu, zaigrati za Dinamo, kasnije i reprezentaciju. Ovo im je svima dobar poticaj.
NAJZVUČNIJA IMENA DINAMOVE JUNIORSKE MOMČADI
DINKO HORKAŠ (1999.)
Veliki vratarski talent, momak koji je već treći golman prve momčadi, a istovremeno i ‘jedinica’ Dinama II u Drugoj HNL. Lani ujedno i najbolji igrač Druge HNL, reprezentativna klasa.
BARTOL FRANJIĆ (2000.)
Stoper, jedan od glavnim osovina Jovićevićeve momčadi. Također već iskusio i seniorski nogomet, igra standardno za Dinamo II u Drugoj HNL.
JOSIP ŠUTALO (2000.)
Rođeni Čapljinac u Dinamu je već četiri godine, a u pravilu s Franjićem čini stoperski par ove momčadi.
MARKO GJIRA (1999.)
Energičan defenzivni vezni solidnog udarca, kojega u Maksimiru neki već uspoređuju i s Arijanom Ademijem i Ivanom Šunjićem. Neizostavan u momčadi iz Lige prvaka.
EDIN JULARDŽIJA (2001.)
Jedan iz plejade najmlađih talenata, veznjak koji je pokazao da se dobro snalazi i u konkurenciji sa starijim igračima.
ANTONIO MARIN (2001.)
Trenutno najveći Dinamov talent, krilo za kojega su već stizale konkretne i bogate ponude velikih klubova. Trenira s prvom momčadi, već za nju i igrao.
ROKO BATURINA (2000.)
Sin poznatog napadača Mate također je napadač. U Drugoj HNL zabio dva gola u dvije utakmice, a u dresu Splita već je igrao i u Prvoj HNL.
MARIO ĆUŽE (1999.)
Metkovčanin je kao i Bruno Petković, građom, a i načinom igre čak i podsjeća na njega. Napadač i krilo, već afirmirani drugoligaški igrač, a u juniorskoj LP zabio dva gola.
LEON ŠIPOŠ (2000.)
Visoki napadač, prva špica ove momčadi, zabio je također dva gola u LP-u, a isto toliko i u drugoligaškom rangu u 10 susreta ove sezone.
Jovićević je prije 30 godina slovio za ponajvećeg talenta ovih prostora, no tada u cijeloj priči ipak nije bilo toliko novca, neprirodnog hypea, preambicioznih roditelja, ali i menadžera, čiji su bomboni prepuni nezdravog cukra.
"S obzirom da sam prošao sve i svašta, mogu lakše osjetiti igrača. Vremena se, jasno, mijenjaju, današnji su klinci po mentalitetu i kućnom odgoju drugačiji, i sama predanost tome pozivu nije jednaka. Svi smo se počeli baviti nogometom iz strasti i ljubavi, no danas je nogomet postao biznis i to ga mijenja, no u suštini mora postojati ona dječačka ljubav. Kada vidiš danas Messija, on i danas nosi svoj dječački osmijeh. To znači budan sanjati, to je energija koja je nukleus svega. Ja se i danas ne sramim reći da ne znam dovoljno, ali imam želju za napretkom i usavršavanjem. Ja i danas ne mogu zaboraviti treninge u Maksimiru, haklove na Kegliću, sate i sate iza Trgovačke škole, kros i medalju koju mi je uručila Milka Babović. To su stvari gdje se kuješ, i stvaraš. To su, da rezimiram, mladenačka iskustva koja su nužna za nogometni i životni razvoj."
Čini se da je danas mnogo teže biti trener i pedagog nego prije.
"Neću uljepšavati: mislim da su danas roditelji problem. Jer, prije, klincima je nogomet bio hobi i ljubav iz kojeg se stvarala karijera. Danas je u startu sve - posao. A to nije dobro. Ambicijama se guše igrači, ne da im se prostor za napredak. A to su mladići koji se tek formiraju i prvotno se nogometa moraju igrati. Tek potom od njega živjeti. Stoga su potrebne određene vještine da igrače usmjeravaš polako, ne preskačući stepenice..."
U svemu tome, moraš, ujedno, i kreirati igrače, igru, momčad.
"Nisam sklon jednoj varijanti, igrati samo na kontre, ili kombinatoriku, ili nešto treće. Volim biti trenerski kameleon, koji se prilagođava svakom novom rebusu. Volim učiti iz pogrešaka, analizirati i stvarati pouke. No na kraju, sve je na igračima: oni stvaraju trenere. Jer, situacije na igralištu određuju igrači, trener tu utječe nekih 20-ak posto."
A igrači će sada to odrađivati protiv velikog Liverpoola. Tko će u toj utakmici biti “Jovićević”?
"Nadam se da nitko! Otkad sam postao trener, naime, mrzim desetke. Mislim da desetke odumiru, jer igra evoluira u oba pravca. Danas više volim ‘osmice’. I, zapravo, mislim da u mojoj momčadi danas ne bi bilo mjesta za Jovićevića igrača..."
Sad je, konačno, trener pa te dileme neće imati.
"Liverpool? Odlična momčad, favorit, ali ne predajemo se unaprijed i pokušat ćemo sutra na Hitrecu ponovno pokazati Dinamov duh i naše kvalitete. Znate, kod mene ne postoji dilema oko stvaranja igrača ili rezultata. Važno je imati oboje. Jer stvaranje pobjedničkog mentaliteta određuje, ujedno, i karijeru. I nadam se da ću s ovim dečkima dogurati što dalje i da ću na kraju sezone Neni u dotu dati mnogo ovih klinaca koji zaslužuju priliku. Kao što Bjelica, s kojim izvanredno surađujem i smatram ga nevjerojatnim čovjekom i trenerom, zaslužuje da dobije pravog igrača iz našeg inkubatora..."