Zoran Zekić dominantno je osvojio moldavsku ligu, tri kola prije kraja potvrdio je titulu s 13 bodova ispred prvog pratitelja, a još ranije u svibnju podigao je pehar i u nacionalnom Kupu. Iako je to Šerifu peti naslov prvaka u nizu, osvojen je daleko sigurnije nego neki raniji kad je napetost trajala do kraja.
Zekić se nakon rastanka s Osijekom vratio u klub u kojem se očito jako dobro osjeća…
- Imali smo seriju od 13 pobjeda zaredom i tako se odvojili. Zadovoljni smo i sretni dvostrukom krunom, ali nema vremena za samozadovoljstvo. Pripremamo se za ljeto, pokušavamo neke stvari napraviti ranije nego prošle godine - kazao nam je Zekić kojem je sad glavni cilj zapaženiji europski nastup.
U Moldaviji je sezona Kupa kao i kod nas, jesen - proljeće, a promijenili su da prvenstvo bude unutar kalendarske godine. Tako su i ostala još tri kola do kraja…
- To je napravljeno zbog uvjeta. Kad sam bio prvi put, mnogi su klubovi igrali na umjetnoj travi. U međuvremenu osigurali su da se prvenstvo može igrati na prirodnoj travi, ali su zbog toga odlučili izbjeći zimu. Problem s umjetnom travom bio je što je na brojnim igralištima napravljena prije 10-12 godina, a to je onda muka Božja. Puno se igrača ozlijedilo.
Zekić je otišao iz Osijeka krajem ožujka, nije dugo trebalo da potpiše za Šerif. Povratak je bio pogodak?
- Pogodio sam. Maknuo sam se od svega što se nakupilo. Tražio sam da se skrasim u mirnijem području.
Mirnije je u Tiraspolu?
- Je, mirnije je. Drugačiji je način života i percepcija nogometa. U Hrvatskoj je bolje, ali ovdje nije toliko stresno. Iako, naravno, imaš pritisak od gazde. No, u gradu nitko se previše ne uznemirava. Znaju tko sam i što sam, ali nije to kao kod nas. Teško da će ti netko doći u kafiću za stol i reći: “Kako si jučer igrao, koga si to stavio, zašto nisi onoga…” - priča Zekić.
Živi blizu stadiona, kaže da sam kuha i ne izlazi puno:
- Želim odavde otići kao bolji trener, a ne kao lošiji.
Je li Tiraspol militariziran grad? Ima spomenike tenku i Migu.
- Nije. Puno je napredovao u zadnjih pet godina. Imaš sve što trebaš imati. Sve je više turista jer je zanimljiv. Glavni kulinarski specijalitet je naravno boršč.
U Europi nije bilo rezultata, pogotovo je iznenadilo što su ispali od gruzijskog Saburtala, kad se mislilo da će igrati s Dinamom. Kvalifikacije su im brzo došle. Kratko je bio tamo.
- Nije čak problem što sam ja bio kratko, jer u tom času radio sam dva mjeseca, nego što su igrači stizali u zadnji čas. Doveli smo 70 posto ekipe pred utakmice. Događalo se da igrač stigne u nedjelju, a u srijedu već igra. Iz toga razloga sam i rekao da već sada radimo kako bismo sljedećeg ljeta bili bolji. Mogle su te utakmice otići na jedni i na drugu stranu. Tražimo brže, okomitije, mlađe igrače…
To je nova koncepcija, razvijanje mladih igrača, a ne angažiranje rutinera?
- To je bila moja želja još kad sam prethodno bio trener Šerifa. Ovaj klub ima apsolutno sve uvjete, to se u Hrvatskoj zna, pokušavamo napraviti strategiju da bude više stabilnosti nego dosad.
Pripremate se duže ostati u Tiraspolu?
- Ponašam se, što se tiče posla kao da ću ostati stotinu godina, isto tako svjestan sam da mogu sutra otići. Svugdje je to neizvjesno, ovdje još neizvjesnije. Za te nepune četiri godine dok sam bio u Osijeku, u Šerifu su promijenili sedam trenera. Hoće li mene čekati ista sudbina ne znam, ali ponašam se kao da neće.
Radili su tamo i Zoran Vulić i Goran Sablić, a Zekić je, čak i kad je bio u Osijeku, znao otići u Tiraspol u posjet prijateljima. Zaljubio se u taj grad i klub.
- Ipak sam ovdje počeo s ozbiljnijim poslom, dobio prvu priliku. Bio sam šef škole i trener prve ekipe. Dosta je igrača stasalo u toj akademiji koji su danas prvotimci. Privikao sam se, tada sam bio tri godine, sada još pola godine… Imam svoj mir, orijentiran sam isključivo na rad.
Kakav je moldavska liga u odnosu na ranije?
- Puno izjednačenija. Ima dosta momčadi koje su podjednake, utakmice su prilično teške, ali jasno je što nas čeka - protivnik koji se zatvorio. Nekad je teren malo lošiji, i to je vrsta izazova. Ekipe koje igraju protiv nas često sljedeća dva-tri tjedna ne mogu doći k sebi koliko se istroše. Ali i to je isto normalno. Kao što Dinamo ima kvalitetu u Hrvatskoj ligi pa su svi “napaljeniji” na njega.
Ima li talentiranijih igrača koji bi mogli odskočiti?
- Moram, nažalost, reći da je to neusporedivo s onim što imamo u Hrvatskoj. Jako malo i vrlo skromno. Ljudi se trude, dosta rade. Druga je stvar što je i ovdje došla tehnologija, više se igraju na PlayStationu nego što borave na terenu. Djeca treniraju sat i pol, tri puta tjedno, rijetko ćete koga vidjeti na ulici da igra nogomet. To je općenito problem modernog svijeta.
Doveli ste niz hrvatskih igrača. Jesu li opravdali očekivanja?
- Jesu. No, gleda se pod povećalom kad dovedeš igrače iz svoje države, javljaju se razne konotacije. Ja ovdje nemam tih problema, ali malo je nezahvalno angažirati sunarodnjake. Za Gabriela Bobana sam znao da će puno bolje igrati u Europi nego u domaćoj ligi jer on je igrač dubine, treba mu prostora, Lukić se vraća poslije neigranja i putešestvija po Bragi, Grčkoj i Nizozemskoj. Njih dvojica nisu došli u najboljem stanju. Mikulić je standardan, svi imaju veliko povjerenje u njega. Palić je veliki znalac koji je imao dosta problema s ozljedom, ali sad je sve u redu. Mužek je čak i meni bio nepoznanica, malo sam ga gledao u Hrvatskoj, kod Ilije Lončarevića u Gorici. Poslije toga je otišao na dvije adrese. Odgovoran je, igrač zadatka, volio bih da ima malo više od tate Damira, što se tiče tehničkog znanja, ali očito je gene pokupio od mame - smije se Zekić.
Što bi za sebe rekao, je li danas bolji trener nego kad je prvi put vodio Šerif?
- Mislim da sam bolji. Iskustvo u Osijeku je neprocjenjivo, sada s odmakom mogu reći da smo zaista tamo napravili puno dobrih stvari. Nešto smo ostavili. Definitivno sam iskusniji, a činjenica je da čovjek svaki dan treba učiti, vidiš neke svoje pogreške. Ovdje radim s puno manje emocija, barem što se tiče odnosa s igračima i očekivanja, nego što je to bilo u Osijeku.
Razumljivo, Osijek vam je rodni grad, prijatelji…
- Zna se i u kakvom je klub bio stanju kad sam stigao u rujnu 2015. godine. Sve se pokrenulo dolaskom Ivana Meštrovića, a ja sebi utvaram da sam jedan od ljudi koju su pokrenuli Osijek. Napravili smo puno odličnih stvari, od rezultata, nekih i povijesnih koji će se teško ikad ponoviti ili barem ne u bliskoj budućnosti, pa do prodaje igrača. To je bilo nezamislivo za Osijek četiri godine ranije.
Ivica Kulešević već je drugi trener nakon što ste otišli. Dino Skender je kratko trajao. Da ne bi sad Bijelo-plavi mijenjali trenere kao Šerif?
- Pratim Osijek. Iz početka mi je bilo jako teško gledati te utakmice, i sad se ponekad malo preznojim, kao da sam tamo. Ipak sam radio tolike godine, teško je to izbrisati, niti to želim, Što se tiče smjene trenera, ne vjerujem da je napravljena s nekim ciljem, jednostavno tako se dogodila situacija. Osijek je jako zahtjevna sredina, ljudi očekuju više, ima malo previše negative. Neke stvari prebrzo se zaborave. No, generalno mislim da klub ide u vrlo dobrom smjeru, s obzirom na to da rade taj kamp i stadion koji će nagodinu biti gotovi. To je fantastično, tko je to napravio u Hrvatskoj od svojeg novca kao Meštrović? Njemu treba dati podršku.
Je li vaš odlazak bio neminovan?
- U okolnostima koje su nastale nakon Nove godine trebao sam otići. Nije bilo više nikakvoga smisla ostati. Da je stanje bilo kao prije, što se tiče potpore i atmosfere, vjerojatno se ne bismo rastali, ali ovako to je bilo najbolje rješenje. Znate ono kad kažu - dosadio si i Bogu i vragu. Neke stvari su se događale unutar kluba, koje sam prepoznao već nekoliko mjeseci ranije.
Osijek ove sezone nema rezultatski napredak.
- Napravili smo korak od sedam milja, sada treba i novca, i pameti i strpljenja da se ode i dalje. Čak i da se to održi. Mi smo zimus bili drugi na tablici, s najviše postignutih golova i u polufinalu Kupa. Mislim da je to bio maksimum, a opet nije bilo dovoljno.
Mance je najskuplje pojačanje u povijesti Osijeka? Je li to dobro uložen novac?
- Vjerujem da će biti sve bolji i na kraju opravdati što je doveden, iako je popriličan teret biti najskuplje pojačanje kluba.
Može li se Osijek doista podignuti do titule prvaka? Jednom...
- Mi smo planove i prebacili dok sam ja bio u klubu. Predsjednik je rekao da će u ozbiljniju borbu za prvaka kad se napravi infrastruktura. Mislim apsolutno da će biti tako.
Vidite li se jednom opet u Osijeku?
- Nemam sad energije i volje ni razmišljati o tome. Odradio sam svoju etapu, svatko ide svojim putem. Iako će mi Osijek kao moj grad i klub uvijek biti u srcu. Na kraju otišao sam zato što su procijenili da ne mogu napraviti dodatan iskorak, tako da nema smisla o tome razgovarati.
Jeste li iznenađeni s Dinamovim igrama u Ligi prvaka?
- Lagao bih kad bih rekao da sam očekivao ovakav Dinamo. Pitao sam Iliju Lončarevića je li ikad vidio Dinamo u boljem izdanju, rekao mi je da nije. A prati ga od pedesetih godina prošlog stoljeća. Prvo poluvrijeme s Atalantom bilo je fantazija. Od taktičko-tehničke izvedbe do kondicije i psihe. Sa Šahtarom se ponovilo na tom tragu, Dinamo je u Harkivu izgubio dva boda. Kad radite vani kao ja sada, a došao si iz te lige, ljudi te pitaju kako je moguće da je Dinamo tako jak. U šoku su bili nakon utakmice sa Šahtarom. Nisu vjerovali da je u takvom izdanju, da je toliko zreo, snažan, opasan, okomit… Svima nam to služi na čast. Nenad Bjelica čini vrhunske stvari, a rekao bih da je to produkt rada u klubu zadnjih 15 godina.
Dinamo je hit i u Moldaviji?
- Znaju kako izgleda stadion u Zagrebu i zanima ih gdje ti ljudi treniraju. Odakle toliko talenata? Odakle taj Oršić? Tko je on? Nitko nikad nije čuo za njega. Njima je to fascinantno. Moj gazda je uložio nemoguće puno u infrastrukturu, a teško dolazi do rezultata koje bi htio. Ako nemaš bazu, ne ide. Dinamo dugo ima bazu, dugo je stvarano ovo što se sada događa. Ako prezime u Ligi prvaka, to je fantazija.
Kako gledate na takav uspon Oršića i Petkovića?
- Čuo sam za njih svakakve komentare, nemaju ovo, nemaju ono, a očito su sazreli, došli su kod trenera koji je prepoznao njihove vrijednosti i uklopio ih u sustav igre. Vidi se da u ekipi imaju odličnu atmosferu, da u Dinamu postoji dvadesetak igrača koji uvažavaju jedan drugoga i tjeraju na uspjeh. Pričamo puno o Olmu, o Livakoviću, ali najveća snaga Dinama je Arijan Ademi. Što se tiče igračkog kadra. To je čovjek koji drži i korekciju zadnje linije, i vuče naprijed, i daje sigurnost, ima golem broj fantastičnih detalja u kojima pridonosi ekipi.
Dinamo - Šahtar u Zagrebu?
- Od Šahtara se očekuje da igra bolje nego u Harkivu, ali nakon Dinamovih prezentacija i ove i protekle sezone, mogu reći da to nije onaj Dinamo koji gubi kad treba dobiti ključni dvoboj. Došlo je vrijeme da odigra veliku utakmicu. Jako ih je teško pratiti, čak i europskim ekipama. Igraju moderan nogomet s modernim igračima. Uvjeren sam da mogu proći skupinu.
Samo koju godinu unatrag gotovo svi bi rekli da je to skoro nemoguće.
- Zagreb uvijek živi za Dinamo, ali napokon su se ljudi vratili nogometu i klubu na pravi način, u kafićima se priča o Dinamu, to je dodatna energija i pozitiva koja igrače, pored svega, gura naprijed.
Može li Dani Olmo jednog dana biti igrač ranga Luke Modrića?
- Različit su tip igrača, Olmo je okomitiji, a Luku ne mogu ni s kime usporediti. Ne znam je li bolji kad je s loptom ili bez nje. Olmo je prototip modernog igrača, pokazuje to i u mladoj reprezentaciji Španjolske i Dinamu. I dalje ne mogu vjerovati da su se njegov tata i on odlučili na takav potez, doći iz Barcelone u Maksimir. No, Luku obožavam i ne planiram ga usporediti ni s kime tko je u zadnjih deset godina igrao nogomet na našim prostorima.
Bez obzira što je Olmo Španjolac i on je produkt hrvatskog nogometa. Dobrim dijelom.
- Definitivno. Da je ostao u Barceloni, možda još nitko ne bi znao za njega. Možda bi bio u B momčadi, teško da bi se profilirao.
Kakvi su konačni dometi Petkovića i Oršića? Što biste kazali kao napadač? Mogu li napraviti europske karijere poput Mandžukića?
- Apsolutno mogu napraviti velike karijere, ali nezahvalno ih je stavljati u kontekst Mandžukića. On je igrao za najveće klubove. Oršić i Petković ovog su trenutaka napadači u najboljoj formi za hrvatsku reprezentaciju. Izbornik odlučuje tko će koliko igrati, kakav mu tip špice treba, no ni jedan naš igrač koji igra prema naprijed ovog časa nije u rangu s njima. Dokazuju to u Ligi prvaka. I to vrhunski. Obojica imaju apsolutno sve što moderan europski nogomet danas traži. Petković je toliko jak na lopti, toliko se otvara, svaki se put pokaže u liniji lopte, daje momčadi priključak ili da odahne… Ipak, nezahvalno ih je uspoređivati s Mandžukićem.
Modrića dosta prate ozljede, Rakitić ne igra, Lovren je samo povremeno na terenu, Vida nije kao nekad… Koliko još možemo dobiti od senatora?
- Jako puno. Usto, oni su sigurno podrška i mlađima. Luka kad igra za reprezentaciju uvijek je najrastrčaniji, najkvalitetniji, najborbeniji, Ivan je vjerojatno u šoku jer godinama je bio nositelj Barcelone i odjednom nema ga nigdje. Vida? Kad Lovren nije u izdanju kao prije, ni Vida nije kakav je bio. Sve to treba polako voditi. Sjetite se koliko su puta Mandžukića otpisivali, a svaki se svaki put vratio sve jači. Kao trener nisam na toj razini nikad radio pa ne mogu ni zamisliti koliko su oni mentalno jaki. Zato su napravili to što jesu.
Od finala SP-a je proteklo 15 mjeseci, a Hrvatska ima niz novih aduta u reprezentaciji. Fascinantno koliko je imena iskočilo u tako kratkom periodu.
- Ne da je fascinantno, to je jednostavno nemoguće. Nikome od ljudi koji to sa strane gledaju ništa nije jasno. A znate što je još briljantnije? Od 23 igrača koje je izbornik poveo na SP, njih 22 igrali su u Hrvatskoj ligi. Svi ti treneri koji su radili s njima moraju osjetiti veliki ponos. Naša je liga jako zanimljiva, s mlađim trenerima igra se moderan nogomet, nažalost, nema dovoljno gledatelja na tribinama i atmosfere kakva bi morala biti. Nama je to što stalno dolaze novi asovi postalo sve normalno, kao kad upališ struju i bude svjetlo. A mi smo država koja u EU najmanje ulaže u sport. Utoliko smo nevjerojatni u mnogim sportovima, ne samo nogometu. Kad bi u drugim granama bilo barem 10 posto tako, gdje mi nam bio kraj.