Dragiša Binić napustio je u nedjelju navečer svoju kuću u ulici Nova 101 kada su na njega iz mraka zapucala dva maskirana napadača, pisale su u proljeće 2004. godine beogradske novine, ali našem društvu u kutu Domagoja od leada vijesti o još jednom atentatu na vrućem velegradskom asfaltu uvijek je bio privlačniji njezin tarantinovski nastavak.
U njemu, naime, nekad hitro krilo Crvene zvezde iz njezinih zlatnih dana spretno pronalazi zaklon iza svojeg kabrio Porschea, zatim izvlači pištolj i otvara vatru. Kada atentatori uhvate džadu, Binić kao kompletan igrač iz faze aktivne obrane prelazi u žustru tranzicijsku igru, u veličanstvenu “coast to coast” akciju začinjenu “slam dunkom”, ili da se spustimo natrag na gradski asfalt, baca se u sumanutu filmsku potjeru za “killerima”. Pritom tako vješto rukuje oružjem da u punoj brzini propucava napadača, koji se tijekom iste večeri, bogatiji za dvije prostrijelne rane, već gotovo iskrvario, prijavljuje u gradsku bolnicu. Ondje će ga liječnici pokrpati, spakirati u šok sobu i sljedećeg jutra isporučiti policiji.
“Iako su zlikovci dejstvovali pod okriljem noći, iskusni direktor fudbalskog kluba Obilić osujetio je njihov napad, pravovremeno se bacio na tle i čak uspeo da uzvrati paljbu”, dopisivali smo za restoranskim stolom izvještaj o zasjedi, oponašajući stil najluđe beogradske bulevarske štampe kad god bi se anegdota našla na tapeti.
“Da nisam preduzeo izvesne mere samoodbrane, skotovi bi me ucmekali načisto, overili bi me ko kera za tarabom. Ali nije ni Dragiša amater, ne da on da mu o glavu radu kojekakva buranija, rekao nam je Binić dok se dimilo iz vruće cevi njegova revolvera”, cerekali smo se dok smo nemilice kitili svoju verziju izvještaja.
“Organi bezbednosti i gonjenja stigli su dockan. Kao i obično. Ali ovaj put, bato, ne mogu da kažu da im falu dokazi. Evo, Dragiša im spakovo ubicu ravno na hirurgiju, poentirao je pred novinarima bivši Zvezdin napadač, kao i u igračkim danima - brži od metka”, odbijali smo završiti i napokon predati izvještaj.
Da skratim, živopisna epizoda iz života Dragiše Binića nama novinarima u restoranu pod maksimirskim zapadom neko je vrijeme služila kao dobar štof za zajebanciju u sitne sate, kada bi zamro razgovor o odgledanoj Dinamovoj utakmici, pa onda o Lamzi, Zeki i Mlinki, a društvu se baš i nije žurilo kućama.
Znali smo da su nam fore manje-više plitke, ali svejedno nismo propuštali priliku ironizirati nad predloškom. Živjeli smo valjda u uvjerenju da je tamo u istočnom susjedstvu stasala nekakva europska Kolumbija, nama nedostižna zemlja magijskog realizma i magičnog rijalitija u kojoj je najnormalnija stvar da se svakodnevno i neprekidno, uzduž i poprijeko, noževima i strojnicama, bubaju i kokaju... premijeri i novinari, dileri i murjaci, estrada i gangsteri, nogometaši i nogometni dužnosnici. Nogometni dužnosnici, da dobro ste pročitali. Nepuna dva mjeseca prije napada na Binića, u ožujku 2004. godine, u Beogradu je u atentatu ubijen Branko Bulatović, glavni tajnik Nogometnog saveza (tada još) Srbije i Crne Gore. U prostorijama saveza ubojica se glavnom tajniku prikrao sleđa, ispalio mu metak u zatiljak i nestao.
Prekid igre
U sezoni otvorenog nogometnog lova nema zaštićenih vrsta, objavio je Hrvatski nogometni savez preko Damira Vrbanovića u paketu s informacijom da je Rijeka istrgnula Osijeku domaćinstvo utakmice Hrvatska vs. Finska. U prijevodu, upravo istječe jamstvo Anti Čačiću. Ne dobije li Finsku, izbornik koji vodi ‘vatrene’ već dvije godine može odmah isprazniti ladice i predati žezlo nasljedniku. Bljedunjavim nastupima u 2017. izbornik je izgubio mnoge saveznike i ne bih se kladio da će voditi momčad u Rusiji čak i ako ovjeri kartu za SP. Nasljednik Zlatko Dalić čeka u niskom startu.
Nismo morali dugo čekati da shvatimo kako kriminal, uostalom kao i nogomet, govori univerzalnim jezikom, ne poznaje granice i jako lijepo uspijeva i na prilazima našim stadionima i svlačionicama. Prije nego što je nekadašnji izbacivač u Saloonu, pa poduzetnik i na koncu sve utjecajniji menadžer Dino Pokrovac 2005. godine likvidiran na kućnom pragu u Zagrebu - događaj kojim će ovdje neslužbeno započeti do danas nezavršena sezona nogometnih ubojstava, pokušaja atentata, premlaćivanja i paleža automobila - potpisnik ovih redaka na vlastitoj se koži uvjerio da “sačekuša” ipak nije drugo ime za nogometni bunker, nikakav elaborirani catenaccio, već predstavlja bitno ofenzivniji i inovativniji pristup predivnoj igri. Iz mraka je pred haustorom izronio batinaš da mi čvrstim argumentom prenese poruku naručitelja. Kada iz današnje perspektive analiziram slučaj, znam da sam s tih nekoliko masnica i podljeva zapravo dobro prošao i da za sretan epilog moram biti zahvalan našem gostioničaru Lepom; tih dana on je u Tri cicera točio takav metanol kakvog nije bilo od vremena prohibicije, a poznato je da ovi steroidima napumpani batinaši iz teretane što iskaču iz mraka nikada nisu dobro podnosili alkohol. Dovoljno je bilo da im se iskesiš u lice i kažeš “buuuu”, a oni bi se suočeni s tvoja dva promila totalno stiltali, bacili koplje u trnje ili odložili palicu u grmlje i zbrisali glavom bez obzira.
“Ja znam tko mi je poslao atentatore, to su opasni tipovi koji ne pozdravljaju s ‘dobar dan’ nego ‘u koje koljeno hoćeš da ti pucam?’” rekao mi je Zdravko Mamić. Susreli smo se u srijedu popodne, u prostorijama Jutarnjeg lista. Slučaj je htio da četiri ili pet sati kasnije, odmah preko puta Vukovarske ulice, iz Martinovke prekoračiš u Vrbik, premlaćen bude njegov trener Mario Cvitanović.
Dinamov “savjetnik” došao je u posjet naoružan vrećicom punom dokumenata, po slobodnoj procjeni teškoj tri do četiri kilograma, te istrgnutom stranicom ove kolumne od prošle nedjelje. Tamo sam mu se napio krvi zbog još jedne maratonske press konferencije koja se pretvorila u novo ispiranje mozga, ali ne bi to šamponiranje ni najmanje uzbudilo Mamića da nije bilo začinjeno poglavljem knjige Ralfa Buschmanna, njegova “sljedećeg dušmanina”. U knjizi “Football Leaks: Die Schmutzigen Geschäfte im Profifußball” nagrađivani njemački novinar osam stranica posvećuje Mamićevim transfernim operacijama koje preko Švicarske i njegova sina Marija kao posrednika sežu do poreznih oaza u Belizeu, Hong Kongu i na Djevičanskim otocima. Buschmann ih navodi kao egzemplarni primjer pohlepe, prevare i nelojalnosti klubu, tako svojstvene današnjem svijetu korporativnog nogometa.
“Ovdje imam presudu švicarskog suda, nostrificiranu na našem županijskom sudu, koja kaže da nema ničeg spornog u poslovanju tvrtke Rasport i kojom sutra dobivam tužbu za klevetu protiv autora ove knjige”, kaže Mamić. Odbija prijedlog mojeg glavnog urednika da tu presudu objavimo u novinama. “Najjače adute čuvam za sudnicu. Imam takve argumente da ću pomesti tužitelja i optužnicu”, uvjerava nas. Razilazimo se u miru. Do večernjih vijesti koje započinju informacijom o premlaćivanju Marija Cvitanovića.
Jutro nakon napada Dinamov povjerenik za sigurnost Krešimir Antolić reći će da su “retardirani idioti” nasrnuli na trenera u atmosferi općeg napada na Dinamo. Navečer će Miroslav Rožić u “Otvorenom” u isti lonac gurati huliganske ispade u St. Etienneu, atentat na Mamića, poljudsku svastiku i nasrtaj na Cvitanovića. Ne slaže se baš s Mamićevom interpretacijom, ali barem paše uz dijagnozu Dragiše Binića. Organi bezbednosti stigli su dockan, kao i obično.