Bio je to kraj za čistu desetku. Blanka Vlašić osvojila je desetu hrvatsku medalju u Riju, čime su srušeni svi olimpijski rekordi i zaključena priča, koja će se u budućnosti teško ponoviti.
Blanka je bila posebna priča hrvatskog olimpijskog nastupa u Riju. Dovoljno je bilo doći na stadion u hrvatskoj jakni da svi kažu “Blanka”. Jedan je kolega, još dok su je najavljivali za vis, plesao, svaki njen skok bio je posebno fokusiran. Svi su čekali priču stoljeća, bili spremni na nju, ali je nisu uspjeli dočekati.
Onaj Peking nikad nitko neće izbrisati iz glave. Nikad nitko. U London nije mogla i sve je dala na Rio jer je olimpijsko zlato ostalo san. Ostalo je i nakon ovoga, no, poruka treneru Bojanu Marinoviću odmah nakon završenog natjecanja “sad ćemo morati trenirati do Tokija”, govori nešto drugo.
Ruth Beitia otišla je sa zlatom u 37. godini. Skočila je Španjolka za njega 197 centimetara, a Blanka je sa 205 u Pekingu ostala srebrna. Bitno je da Blanka za četiri godine neće biti starija nego što je Ruth bila u Riju, a sve ostalo je, kako ona kaže, “u Božjim rukama”.
Prazan rezervoar
Sa 197 posljednji je puta na OI pobijedila Sara Simeoni u Moskvi 1980. godine.
- Je, pale smo malo, spustili su se kriteriji, ali i kao sve u životu, vratit će se - rekla je Blanka.
I krenula s dozom žala, makar se trudila to ne pokazati.
- Znate što je zanimljivo, ni u Pekingu, ni ovdje nitko me nije nadskakao. Tamo sam imala isto kao pobjednica, ovdje sam imala isto.
Imala je i jedan skok na 200 cm, koje je nekad preskakala kao od šale, ali iako je izvukla sve iz sebe, nije uspjela. Sve je to ipak bio pretežak posao. U kojem se borila protiv sebe, protivnica, u kojem je šepala, vukla nogu nakon svakog skoka, razgovarala s trenerom i vikala “ne mogu, ne mogu skočiti, boli me”, ali je u konačnici ipak otišla kao pobjednica, jer ovakva bronca u konačnici je ravna zlatu.
I naravno da je britanski kolega dočekao njen ples jer je to bilo jednako važno i kao skakanje.
Kada je došla, prvo je rekla:
- Čudo, čudo, čudo...
Kakav je osjećaj nakon svega?
- Dođeš na natjecanje i očekuješ najbolje, da ćeš skočiti na “prazan rezervoar” 205 cm. Onda obučeš spinterice i vidiš da ne ide baš tako kako misliš da bi trebalo. I onda se boriš.
Borba je bila velika. Iznenadila je Bugarka Mirela Demireva, srećom, Amerikanka Chaunte Lowe nije.
- Ja sam se borila za svaki skok. Odmah sam vidjela da mi tehnika nije dobra, da taj novi zalet, koji smo radili da bismo se prilagodili ozljedi Ahilove tetive, ne funkcionira. Nisam ga uspjela svladati. Gotovo 20 godina skačem na jedan način, sad sam na drugi, jednostavno, nisam imala dovoljno skokova da bih bila na razini na kojoj sam željela biti.
I pojednostavila je situaciju.
- Ne možeš skakati a da ne treniraš, to je čista matematika. Otišla sam s premalo treninga definitivno, prije dva tjedna rekla i da neću u Rio, ali ipak sam došla i to je bila pobjeda.
Kao ranjena srna
Kada boli, osjećaj sigurno nije idealan.
- Kad me počelo boljeti, osjećala sam se kao ranjena srna u šumi koja pokušava da je lovac ne pogodi. To što je lovac nije pogodio, to je bila medalja.
Dosta je razgovarala s Bojanom Marinovićem tijekom natjecanja.
- Nešto oko blokade smo pričali, nisam ni znala da sam osvojila medalju.
A dva metra bila su blizu, jako blizu.
- Istina, bilo je blizu, najbliže od svih ostalih na toj visini, sigurno. Iskreno, uopće ne znam otkuda sam izvukla taj skok, kako sam to uopće mogla napraviti.
Desna noga bila je problem, vukla ju je čim bi sletjela nakon skoka.
- Operacija je bila krajem veljače, skinuli su mi dio koji je tukao u Ahilovu tetivu... Kad se reže kost, treba ti puno dulje od šest mjeseci da se oporaviš. Kad treniraš i radiš usporedno, što smo mi činili, to više nije šest mjeseci, nego puno više, ali ja sam htjela doći u Rio. Da nisam imala loših iskustava s prvom operacijom, možda bih i ranije operirala ovo, ali...
Onda je otišla u malo drukčije vode od čisto atletskih.
- Došli smo ovdje na krilima vjere. Bože, ti me vodi, ti znaš. Ti skači kroz mene. Ja ne mogu. Znam skakati? Ja znam zato što mi je On napravio da to znam, nisam odvojena od Njega, On me stvorio, On me doveo od toga. Ne možeš neke stvari odvajati ovisno o trenutku. Za mene je svaki skok, svaki trening, svaki novi dan - dar...
Pa je pojasnila.
- I kada sam skakala 208 i sada, on je bio sa mnom. Nisam molila za zlato, samo za snagu jer sam znala kada dođe ovaj trenutak, da je pitanje hoću li to izdržati.
Boljelo je...
- To nije mala bol, to nije kao kad te boli zub.
Primila je blokadu prije nastupa.
- Dobila sam injekciju i na kvalifikacijama, noga ti utrne, ne osjećaš je. Rekla sam prije finala, “dajte mi manje da mogu trčati, da barem malo osjetim nogu jer ne mogu skočiti”.
Ovo je mučenje
Trčanje je bilo problem.
- Bojan je odmah rekao da nemam brzinu za dva metra, da nisam uskakana za takvo nešto. To je to.
Divno je i krasno biti na OI, osvojiti medalju, ali sa svom tom boli, postavlja se pitanje pretvara li se sve to u mučenje.
- Razgovarali smo Bojan i ja, rekla sam mu da ovako više nema smisla. Ovo je mučenje. Boli me od 2011. Bih li još jednu ovakvu godinu proživjela, nakon svakog treninga sjesti u auto i ići liječiti se - ne bih, hvala. Nije to lako.
No, i to je veliko iskustvo.
- To iskustvo me naučilo poniznosti, da život nije uvijek onakav kakav bismo htjeli da bude i da u tome što je takav treba naći neku radost. Ja sam je pronašla, ali da moram još ovako, ne vidim smisla.
I što sada?
- Opcija je ili se rehabilitirati do kraja, ili gotovo. Doktor Đurović, s kojim radim, rekao mi je, “znam da te boli kost, to boli užasno, ali više ne smeta, iziritirano će biti nakon svakog skakanja, ali veće štete neće biti”. Stanje s lijevom nogom bilo je puno gore, pet puta gore i zato sam optimist.
Dakle, slijedi totalna pauza.
- Da, sigurno, a nakon dva mjeseca trebalo bi biti OK, tako barem kaže doktor. Vrijeme, jednostavno, treba učiniti svoje. Dobila je broncu kao nagradu.
Plakala sa zastavom
- Dobila sam. Nas dvije, bronca i ja, najbolje znamo što to znači.
Druga medalja na OI, nakon srebra, sada bronca...
- Ovo mi je definitivno najbolnija medalja u karijeri. Ona je drukčija, ovo mi je više medalja za hrabrost, nego atletska medalja. Nije mi to bilo zato što sam dobra, nego za hrabrost.
Nije izgledala baš presretno.
- Meni je ovo kao zlato, iskreno. I stvarno sam zadovoljna, makar znam da trenutačno tako ne izgledam. Ja sam jedno izmučeno čeljade.
Emocije su probile.
- Plakala sam i dok smo trčali krug. U jednom trenutku, kad je sve prošlo, osjetila sam olakšanje što se ne mučim više. Zbunjena sam dosta. Koliko god bila duga karijera, koliko god skakala, to je uvijek nešto novo.
I zaključila je...
- Ja moram ići u Tokio.
Nema druge, srebro i broncu ima, tamo će imati 36 godina i ako bude zdravlja, a valjda će, možda će priča spremna za Rio ostati aktualna. Bila bi još bolja.