Da je živ Vilko Luncer, novinarski erudit SN-a i atletski fantast, vjerojatno bi danas bio najsretniji čovjek na svijetu. Po uvjerenju zagriženi slovenofil, uživao bi u Sari Kolak, Hrvatici iz Ludbrega koja trenira u Celju, pod nadzorom slovenskog trenera.
Bio bi gospodin Luncer sretan i zbog Sandre Perković i Blanke Vlašić jer, ne tako davno, bilo je nezamislivo da se hrvatska atletika približi olimpijskim medaljama, a kamoli osvajanju dva zlata i jedne bronce, koja je mirisala na zlatnu medalju.
Svijet slavi Usaina Bolta i Michaela Phelpsa, koji su ispisali povijest olimpijskih igara, iako su moji junaci Mo Farah, koji je obranio zlatnu medalju iz Londona na pet i deset kilometara, a prvo ime je Etiopljanka Almaz Ayana, senzacionalna pobjednica na deset kilometara, sa senzacionalnim rezultatom, koji ulazi na listu neoborivih rekorda. I Sandra Perković, s drugom uzastopnom zlatnom olimpijskom medaljom! Gordo zvuči...
Hrvatska ima deset olimpijskih medalja. Nošeni tim saznanjem, ministri i ostale političke dangube pojurili su krojaču, nabavili frakove i nacrtali se na aerodromu, čekajući avione iz Rio de Janeira. Naravno, “obećanovići” su u velikoj, predizbornoj, gotovo “olimpijskoj” formi, dijele se pare poreznih obveznika kapom i šakom, a zapravo se kupuju simpatije glasača. Na njihovim plakatima još ima praznog mjesta za medaljaše koji su spremni poduprijeti njihove laži. A osvajače medalja još tuče vremenska razlika i prije nego što će prilagoditi mozak na domaću frekvenciju, već će se naći na listama i plakatima, upregnuti u predizborne prijevare.
Stolnoteniski entuzijast Herman Vukušić mi je prije nekoliko dana pokušao objasniti ono što već dugo znam; nije ovih deset medalja produkt ozbiljnih nacrta Ministarstva sporta, nema tu čvrstog sustava, samo privatna inicijativa obitelji, ludog trenera ili djeteta, koje želi uspjeti u sportu. No, da bi uspjelo u glazbi, dijete mora imati klavir, violinu ili violončelo, a sportašica disk, koplje i “ludog oca”, poput Joška Vlašića, koji će žrtvovati život da bi kći preskočila 2,08 cm. A pratnja? “Support” je usredotočen na sportsku televiziju i na visoke plaće sportskih dužnosnika, a za čamac, koplje ili disk “već će se netko pobrinuti”. I sve se to događa na potpunoj margini, dok se ne osvoji medalja, a onda na aerodromu čekaju tamburaši “Aj, što je Sandra” i sve se pretvara u palanački igrokaz.
O tome koliko se država brine za sport, govori i primjer nacionalnog nogometnog stadiona. I Albanija ga gradi, samo Hrvatska igra na arhitektonskoj nakazi u Maksimiru...
Iskreno, žao mi je rukometaša. Zlatni iz Atlante i Atene nemaju samo tradiciju, i danas su sposobni za medalju, ali nisu imali stručni kapacitet, što je izbornik Babić i sam priznao. “Nisam bio na razini...” Izbornik je pošteno priznao, ali, što rukomet ima od te “fige u džepu”? Da, žao mi je i Blanke Vlašić, “milimetri” su je dijelili od zlatnog odličja, koje bi okrunilo jednu doista veličanstvenu karijeru.
No, biologija je njezin najveći protivnik, kao i novom cilju Sandre Perković; obaranju svjetskog rekorda u disku. Ne znam je li to novinarska tlapnja ili će se doista posvetiti rušenju najboljeg rezultata u povijesti bacanja diska. Fali joj više od pet metara (76,80) i taj rekord nikad neće pasti. Mogu Sandra i Edis otići u Neubrandenburg, gdje se to dogodilo 1988. godine, ali, bit će to samo ugodni, familijarni izlet...