Sjećanja na Barcelonu idu nešto prije nego što je Hrvatska prvi puta nastupila na ljetnim olimpijskim igrama. Tada još nismo znali kakva će biti odluka, ali s puno optimizma, prepuni nade krenuli smo put Lausanne na susret s predsjednikom MOO-a Juanom Antonijem Samaranchom.
Imao sam sreću biti u toj delegaciji. Bio sam uz Mirka Novosela i kad je Samaranch nakon kratkotrajnog susreta došao u predvorje hotela i rekao nešto što je svima nama nudilo i više od optimizma.
- Budite bez brige, ja ću vam pomoći.
Španjolac je bio veliki košarkaški fan i jedan od razloga, možda čak i najveći, što je Hrvatska 1992. godine nastupila u Barceloni upravo je košarka. A i okolnosti su bile takve, a na određeni način i potrebe Međunarodnog olimpijskog odbora. Tamo gdje je prvi puta nastupila najveća svjetska momčad svih vremena, američki Dream Team, morala je po svim logikama biti i Hrvatska.
Nemojte još na ručak
Krajem 1991. Montserrat Caballe i Freddie Mercury snimili su legendarnu pjesmu “Barcelona, Barcelona”, koja se vrtjela na velikom ekranu Olimpijskog stadiona u noći otvaranja, a i godinama kasnije, i to je ostavilo osjećaj koji nas nije napustio do danas, toliko godina kasnije. Legende ostaju i žive zauvijek, a to je bila pjesma koja je i na tim Igrama i te godine kao i godinama kasnije, ujedinila svijet sportaša.
Na OI u Barcelonu smo otišli skromno, ali s velikom nadom da će se nešto lijepo dogoditi. U košarci, ali pogotovo tenisu, koji je tada bio na listi naših vodećih sportova. Odveo nas je tamo Goran Ivanišević, ali ne samo Goran. On je bio predvodnik, momak koji je tek prošao 20, a već velika teniska zvijezda. I kako to obično biva kada je Goran u blizini, ništa nije nemoguće, ali ništa nije sigurno. Teniski dani u Barceloni bili su veliki dani hrvatskog sporta i tenisa. A jedno i drugo danas, uoči Rio De Janeira, i nadalje traje.
Prvo čega se Goran sjetio a da ga nije bilo potrebno podsjećati ni pitati, bila je sekvenca iz dvoboja s Portugalcem Bernardom Motom. Trebao je to biti samo uvod, lagani uvod u velike igre Ivaniševića, ali se, kao i obično, pretvorio u dramu i noćnu moru. Za početak je dobio prva dva seta i vodio 5:3 u trećem i onako u prolazu dobacio Goranu Prpiću, s kojim će osvojiti broncu u igri parova, te Bruni Orešaru.
- Nemojte još na ručak, pričekajte me pet minuta pa ćemo zajedno.
Srećom po njih, otišli su jer se tih pet minuta pretvorilo u početak maratona, koji je Ivanišević na kraju ipak odradio na briljantan način. U tom trenutku vodio je 6:2, 6:2, 5:3, no trebalo mu je pet setova da bi pobijedio Motu i krenuo na put koji smo svi mi predvidjeli, željeli - put medalje.
Tako je počela avantura Gorana Ivaniševića, koja se više nikad nije ponovila, bar ne na takav način. Ivanišević je četiri meča u singlu dobio u pet setova, četiri za redom, što je bio i ostao rekord, iako je bilo tenisača, poput Nicolasa Lapenttija, koji su igrali četiri meča u nizu, Lapentti je to napravio na Australian Openu, ali je četvrti izgubio.
I danas, kad se sjeća svog velikog olimpijskog nastupa, na kojem je nosio na otvaranju hrvatsku zastavu, sjetit će se break-lopte koju je s Prpićem imao u dvoboju s Južnoafrikancima Ferreirom i Norvalom kod 4:4 u petom setu.
Više od 20 sati na terenu
- Kakav je to zicer bio, a promašio sam.
Agonija ili proslava jednog velikog sportskog događaja i dostignuća nastavila se u dvoboju s Paulom Haarhuisom, koji mu je u karijeri znao biti poput “crne mačke”. I u tom je meč Nizozemac vodio 2:1 u setovima, ali je Goran to okrenuo, srećom, ovaj put bez prevelikog stresa.
No, stres je bio opet u blizini, ovaj put u dvoboju s jednim velikim Švicarcem iz generacije prije Rogera Federera. Jakobom Hlasekom.
- Servirao mi je za meč u četvrtom setu, vodio je 6:5. Već sam razmišljao o predaji, samo sam se šetao po osnovnoj crti, a onda sam shvatio da nemam pravo razmišljati o predaji. Srećom, imao sam prilično veliku pomoć, priskočio je upravo Hlasek i na određeni način mi dobacio “pojas za spašavanje”. Načinio je tri dvostruke pogreške za redom, ja sam dobio tie-break i peti set 9:7. Ne znam je li to tako moralo biti, je li tako moralo završiti, ali priča se tako rasplela. Bio je to pravi holivudski spektakl, naravno, sa sretnim završetkom.
Priča koja će to potvrditi, dogodila se u petom setu četvrtfinalnog dvoboja s Francuzom Fabriceom Santoroom, dvoboju koji je trajao 4 sata i 18 minuta, dvoboju u kojem je Goran okrenuo 2:5 u petom setu, dvoboju u kojem je spasio dvije meč-lopte. Drugu asom. Samo je dva prva servisa u tom gemu pogodio Goran Ivanišević, oba su bila na meč-loptu.
Nakon maratona u singlu, ali i u parovima s Prpićem, nagomilalo se kombinirano više od 20 sati na terenu i Goran je ostao bez snage i bez mogućnosti načiniti novi pothvat i uskočiti u finale. Protivnik mu je bio po mjeri i njega je redovito pobjeđivao, ali Švicarac Marc Rosset je imao jednu veliku prednost. Čovjeka koji to nije mogao dobiti ni okrenuti. Bilo je velike borbe u prvom setu, ali nakon toga sve se raspalo.
Srećom, u cijeloj priči je postojala i olakotna okolnost, tada se nije igralo za treće mjesto i polufinalisti su automatski dobili medalju. Dva Gorana, dvije bronce. Goran Ivanišević u singlu, s Goranom Prpićem u paru. Više se u takvim okolnostima nije moglo.
A Goran ima i priču vezanu uz Rosseta.
- U Barcelonu je došao u posljednji trenutak. Nije mu se igralo, ali je promijenio mišljenje, uvjerili su ga da će tako biti najbolje za sve i bilo je.
Bio je to i najveći trenutak u karijeri Švicarca, a i u tom trenutku velik trenutak za Hrvatsku. Goran Ivanišević prvi je osvojio medalju za Hrvatsku na olimpijskim igrama.
Pokazali smo se svijetu
Prošle su godine, Hrvatska je nastavila svoj veliki sportski hod, ove godine bi, svi se nadaju, moglo biti još bolje ili najbolje, ali ostavimo to do kraja Igara. Iz Barcelone smo otišli sretni. Hrvatska se pokazala svijetu i u košarci i u tenisu. Dvanaest godina nakon Barcelone na Igrama u Ateni Ivan Ljubičić i Mario Ančić osvojili su novu hrvatsku medalju.
Broncu u igri parova u dramatičnom obračunu s Indijcima Maheshom Bhupathijem i Leanderom Paesom, koje smo dobili 16:14 u trećem setu nakon što smo imali pa propustili meč-lopte, nakon što smo spašavali tri vezane break-lopte kod 14:14 i napokon ostvarili još jedan veliki teniski uspjeh. Koji su Ljubo i Mario proslavili kao da su osvojili zlato. A kako se igralo i bilo je tako, kao da su osvojili zlato.
Danas, 12 godina kasnije opet ćemo biti u poziciji boriti se za medalju u tenisu. Ako nam je suđeno da svakih 12 godina napravimo veliki rezultat, živjet ćemo u nadi. Sa sjećanjima na prijašnje igre, na Barcelonu i na velikog Freddieja i Montserrat Caballe.