Josip Glasnović osvojio je zlatnu olimpijsku medalju u trapu te postao prvi Hrvat koji je odnio medalju na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, a na putu do zlata uz njega je cijelo vrijeme bila njegova obitelj. Pogotovo brat Anton, koji je na prošlim Olimpijskim igrama u Londonu bio peti, i kojemu je samo nekoliko bodova nedostajalo da se i ove godine natječe rame uz rame s bratom.
- Bilo mi je puno teže gledati Josipa kako puca, nego da sam sâm pucao. Sve živce sam pokidao, stalno me pratila neka nervoza hoće li pogoditi ili ne. Ali uspio je, samo nas nije trebao toliko dugo držati u iščekivanju - rekao je kroz smijeh Anton, koji je natjecanje gledao kod roditelja u obiteljskoj kući u zagrebačkoj Donjoj Dubravi. S bratom se čuo odmah nakon osvojene medalje, kaže da je bio presretan, zato su ga danas odlučili ostaviti neka uživa u svom uspjehu.
- Neka se odmara. Kad se vrati nastavit ćemo s feštom - rekao je Anton.
Braća Glasnović od malih nogu su upoznati sa streljaštvom. Njihov otac je dugogodišnji lovac te ih je kao tinejdžere vodio sa sobom u lov, a prvi put su se međusobno natjecali na lovačkom natjecanju.
- Poslije natjecanja su nas prepoznali drugi pucači i rekli da smo stvarno dobri. Odveli su nas na streljanu gdje smo prvi put gađali golubove. I brat i ja smo pogodili jednog od deset, ali smo se oboje instantno zaljubili u ovaj sport - rekao je Anton te dodao da su se nakon toga priključili u streljački klub.
Njihov otac Franjo im je ujedno i trener, iako nije nikada završio trenersku predobuku. Za sebe u šali kaže da je praksu odradio u ratu, gdje je bio ratni dragovoljac, a potencijal svojih sinova je prepoznao još u lovačkim danima.
- Na prvom lovačkom natjecanju 1998. godine, njih dvoje su me nadmašili. I od onda ja idem za njima, a ne ispred njih, iako sam im trener. Ali oni ne bi bili danas toliko uspješni da nisu imali jedan drugoga, jer kada god bi jedan od njih izgubio volju, drugi bi ga pogurao naprijed - rekao je Franjo.
Anton je priznao kako između njih postoji određeni rivalitet, koji ih je uvijek gurao naprijed.
- Kada god smo se natjecali, davali smo sve od sebe, bez obzira tko bio s druge strane, nije nikada bilo popuštanja. I zato smo jedan drugoga uvijek gurali naprijed, jer si nismo dopuštali ni malo opuštanja - rekao je Anton te dodao da su svom bratu priredili veliku feštu kada se u četvrtak vrati iz Rija.
- Bit će živa muzika i još veće slavlje, jer će ipak s nama biti i slavljenik - rekao je Anton.