Da ne bi bilo dosadno, prvo smo posjetili Sao Paulo. Upoznaj Brazil da bi ga više volio. Na sreću, posjet nije potrajao, no već na prvom koraku u susretu s Brazilom uvjerili smo se da i nije sve tako crno. Makar, u drugom, bližem kontaktu u samom Riju prvo što nam je palo na pamet bilo je “što je njima to sve trebalo?” Kao i u svemu kad je riječ o Brazilu, dva lica jedne priče...
Mora se reći da smo imali veća očekivanja od Rija, no dolazak u zračnu luku sve je nego impresivan. Osim veće gužve, otkrit ćete da nitko ne pati od viška higijene. Čak ni u avionu domaćeg TAM-a ne pokupe šalice od kave prije slijetanja. Ima vremena, polako...
Ljubaznost su svladali, pa je to olakšavajuća okolnost cijele priče. Naravno, u ovo vrijeme terorizma na svakom koraku, nezaobilazne su duge cijevi, zlu ne trebalo.
Ako je netko pomislio da su neorganizirani, da kasne, vara se, sve je štimalo u sekundu jer ipak Brazil, makar je opušteno svoj, nije taj koji postavlja olimpijske kriterije. Ionako mu je previše toga progledano kroz prste u organizaciji Igara, jer ni MOO ne voli sam sebi skakati u usta. Nije im uzeo šansu, a mogao je...
Ovo je prvi grad koji olimpijski definitivno ne blista, ili bar još ne. Nadajmo se da će zablistati.
I onda šok, ona druga slika s početka priče. Izlazak iz zračne luke Galeao prema gradu djeluje kataklizmički. Razrovane ceste, urušeni vijadukti, išarani svim i svačim, nevjerojatna prljavština, sve je samo na lijepa slika o gradu koji se u svjetskim omjerima predstavlja bajkovitim i po mnogima najboljom svjetskom turističkom destinacijom. A kod nas fontane...
Nevjerojatni kontrasti bijede i bogatstva za mnoge su prava slika Rija, ali ne i slika koja će ostati u dobrom sjećanju. Definitivno, jer ona o bijedi je puno jača.
Favele se nižu uz ceste, zauzimaju svaki brijeg ovog grada koji funkcionira po principu organiziranog kaosa. Zanimljivo je da se tu gradi “sve u 16”, da nikome ne pada na pamet pitati za dozvolu. Neki je tip gađao autobus u kojem smo bili, no nije pogodio, makar je želja bila jasna - dobrodošlica u smislu “što ćete nam još vi na svu našu muku”. Olimpijski znakovi su crvena krpa sirotinji, koja će vas dočekati nedaleko aerodroma, kada popusti vojna kontrola, s transparentima “dajte nam kruha, ne Igara”.
Zanimljivo je i da su favele uz cestu zagrađene visokim žičanim ogradama da bi se spriječili oružani prepadi, a još je zanimljivije da je na prolazu kraj svake favele parkiran kamion pun vojnika s dugim cijevima. Da se netko ne bi zaigrao.
I onda se voziš, prođeš kraj novog atletskog olimpijskog stadiona, koji je u srcu grada kao s neba pao u to okruženje kojim dominira siromaštvo.
Pa se voziš dalje, pa negdje kada izađeš iz Rija počne nešto ljepša i drukčija slika. E, u toj slici se našlo srce ovih Igara, Olimpijski park sa selom za sportaše. Taj dio izgleda kao da nema veze s Rijom. Omeđen je, uređen, spreman za posjetitelje iz cijelog svijeta. Tu je pregršt novogradnje, luksuznih stanova, koji će se nakon OI prodavati po 9.000 dolara po kvadratu, samo se još ne zna kome.
Uz njega su sagradili metro, ali njegove su postaje prazne jer malo tko vjeruje da uopće ide, u pogon je pušten probno prije samo nekoliko dana.
Olimpijsko medijsko selo je isto novogradnja. U njemu njeguju olimpijski duh, spajajući u apartmane novinare iz cijelog svijeta, pa je nas za početak dopao Japanac, no radi se na tome da se stvar ipak dovede u razumne okvire. Zanimljivo je da na ulazu u Medijsko selo nema nikakvih kontrola, da ne morate proći kroz rendgen, ali zato ćete na vratima imati najmoderniji sustav otključavanja sa skeniranjem kažiprsta. Tako je nepoželjnima pristup uglavnom onemogućen.
I dok je trajala “borba” s Japancima i s olimpijskim duhom “pod svaku cijenu”, pojavilo se i sunce. Sutra će valjda biti bolje. Zasad se nema baš čime pohvaliti. Što prije počne, tim bolje, sve ostalo je izgleda - prilično opasno. Živim u nadi da ću se demantirati za dva tjedna.
Krećem prema sportu, bolje je...