Početak i kraj na Gripama u dresu koji mu je uvijek ‘najbolje stajao’
Sve je krenulo još tamo u prvoj polovici osamdesetih kad je na Gripama već 14-godišnji Dino Rađa uzeo u ruke košarkašku loptu s kojom će se “buditi i spavati” sljedeća dva desetljeća.
Već sa 16 mu je Krešo Ćosić, tadašnji trener Jugoplastike, koja tek treba postati velika, dao minute u prvoj momčadi, za koju je prve poene Rađa postigao u prosincu 1984. na gostovanju kod Partizana.
Međutim, to mu nije pomoglo da sljedeće ljeto bude izabran u kadetsku reprezentaciju Jugoslavije pa je “sklopio pakt” s trenerom Slavkom Trninićem da tijekom ljeta 1985. trenira i po deset sati dnevno...
Godinu dana kasnije je, pak, s Acom Nikolićem kao mentorom na Gripe stigao Božo Maljković i time je krenulo ono što će u drugoj polovici osamdesetih postati jedna od najvećih priča u povijesti europske košarke, priča o splitskim Žutima s Tonijem Kukočem i Dinom Rađom u naslovnim ulogama.
A nije sve išlo glatko jer nakon što se Jugoplastika godinama borila za opstanak u prvoligaškom društvu (sezonu 1981/82. proveli su izvan elite), Kukoč i Rađa su u prvoj sezoni pod Maljkovićem kreirali senzaciju ulaskom u polufinale doigravanja, da bi Splićane 1987. kao treće u ligi u četvrtfinalu šokirala iskusnija Bosna.
Na prvi seniorski trofej Dino je morao čekati punih pet godina od debija za prvu momčad, a taj naslov prvaka Jugoslavije 1988. osvojen je sa 21-1 u ligaškom dijelu i 6-1 u doigravanju. Dominacija. Kao i sljedeće godine kad je Rađa kao MVP Final Foura osvojio i prvi naslov prvaka Europe, a potom je u finalu doigravanja sa 3-0 “pometen” Partizan.
Posljednju sezonu Rađina prvog mandata na Gripama obilježila je trostruka kruna (naslov prvaka Europe, kup i prvenstvo Jugoslavije), a od dresa, koji mu je uvijek “najbolje stajao”, na 13 se godina oprostio kao MVP finala doigravanja, u kojem je pala Crvena zvezda.
Srećom, to nije bilo sve što smo u žutom dresu vidjeli od drugog najvećeg igrača ikad poniklog na Gripama, gdje se Dino vratio u siječnju 2003. nakon jednogodišnje pauze od aktivnog igranja te pozvao Juru Zdovca i Josipa Sesara da mu se priključe u pokušaju rušenja Cibone, s kojom se godinu ranije vrlo grubo rastao (problemi s plaćanjem) nakon samo mjesec dana pod Tornjem. Kako je završilo? U prvim danima lipnja 2003. Dino Rađa je u Draženovu domu odigrao posljednju utakmicu karijere i po njenu završetku u čast naslova prvaka Hrvatske, prvog za Split i prvog uopće koji nije osvojila Cibona, zapalio pobjedničku “kubanku”...
Rimski dani najskupljeg košarkaša Europe
Iako je Rađa odmah nakon drafta 1989, na kojem je bio 40. pick Celticsa, “bijegom” u Boston pokušao ostvariti NBA san, povratkom kući (Jugoplastika pobijedila na američkom sudu) odlazak “preko bare” je odgođen - ispostavilo se - za četiri godine. Naime, u ljeto 1990. iz Rima je na Gripe stigla ponuda koja se nije mogla odbiti. Tadašnji Il Messaggero, a originalno Virtus Roma, uz milijunsku odštetu klubu, davao je godišnju plaću od tri milijuna dolara, čime je Rađa postao najskuplji košarkaš Europe te taj rekord držao sljedećih 15 godina.
U Rimu se Dino zadržao tri sezone, prosječno zabijao 20,2 poena u talijanskoj Legi, ali Il Messaggero nije mogao dalje od polufinala doigravanja. Jedini trofej osvojen je izvan talijanskih granica, Kup Koraća 1992, za koji je Rađa u dvije utakmice finala protiv Scavolinija iskombinirao 51 poen i 22 skoka. Sljedeće godine Roma je također stigla do finala Kupa Koraća, ali tamo je bolji bio Milano...
Bilo je to vrijeme u kojoj su najbogatiji europski klubovi mogli imati samo po dva stranca, a Rađini suigrači bili su NBA prvaci s Lakersima i Pistonsima - Michael Cooper (1990/91) i Rick Mahorn (1991-93).
Vođa Celticsa na početku ere ‘nakon Birda’
Kad je Dino 1993. konačno došao u Boston, veliki Celticsi bili su prošlost. Larry Bird se umirovio godinu ranije, a za njim je otišao i Kevin McHale, čije je mjesto u petorci zauzeo Rađa. I isporučivao od prvog dana za momčad koja se gradila i koja je s njim kao stožernim igračem uz veterana Dominiquea Wilkinsa u drugoj sezoni izborila doigravanje. Ali dok su Rađine brojke rasle sve do 19,7 poena i 9,8 skokova u sezoni 1995/96, sljedeće je zbog ozljede odigrao tek 25 utakmica, a Celticsi su ostvarili mizernih 15 pobjeda. I doveli Ricka Pitina, velikog sveučilišnog trenera, koji je zaključio NBA karijeru Dina Rađe. Naime, nakon razgovora s Pitinom, u kojem mu je novi trener rekao da računa na njega nakon što se oporavi od ozljede, Celticsi su Rađu mijenjali u Philadelphiju, gdje, pak, nije prošao na liječničkom pregledu.
Kako povratak u Boston više nije bio opcija, a bio je pod ugovorom s Celticsima, i to onim po kojem je svojom voljom zarađivao manje nego je imao u Rimu, jedini izlaz mogao je pronaći u Europi.
NBA liga mu očito nije bila suđena jer po svemu se tamo trebao zadržati puno duže od četiri sezone u kojima je samo jednom nastupio u doigravanju. Ni u jednom trenutku nitko nije posumnjao da tamo pripada s obzirom na to da je bio jednako učinkovit na obje visoke pozicije, dominantan u reketu protiv slabijih čuvara i vrlo precizan s poludistance kad bi ga čuvali “teški” centri. Iz današnje perspektive je Dino Rađa bio prototip modernog centra, takve “petice” se danas traže u NBA ligi.
Ostavio trag u povijesti oba grčka velikana
Kadje Dino Rađa došao u Panathinaikos, start mu je bio sličan onom u Bostonu. Godinu dana ranije je Pao pod Božom Maljkovićem osvojio naslov prvaka Europe da bi u sljedećoj sezoni došao tek do četvrtfinala Eurolige i polufinala prvenstva Grčke.
To je na klupu grčkog velikana dovelo Piksija Subotića, s kojim će Rađa osvojiti uzastopne naslove prvaka Grčke, ali i postati prijatelj za cijeli život. Ono što je, pak, izostalo u Ateni bio je europski uspjeh s obzirom na to da je Panathinaikos ‘99. u osmini finala Eurolige izgubio od bolonjskog Fortituda Pere Skansija i Damira Mulaomerovića. Rađi su dani u OAKA Areni navodno odbrojani kad je u svlačionici stao u obranu Piksija Subotića, kojeg je verbalno napao Dimitirs Giannakopoulos, sin tadašnjeg vlasnika Pavlosa Giannakopoulosa i današnji vlasnik kluba.
Iako je to označilo kraj ere u Panathinaikosu, u samo dvije sezone tamo je ostavio prilično duboki trag pa su 2001. navijači Zelenih doživjeli šok kad je potpisao za Olympiacos. U Pireju je, pak, ostao upisan kao čovjek koji je ubacio prve poene u Euroligi (te sezone je ULEB pokrenuo svoje natjecanje) kakvu poznajemo danas...
Velika zadarska godina bez konačne nagrade
Prvi pokušaj rušenja Cibone koja je dominirala hrvatskom košarkom u devedesetima Dino Rađa je imao u Zadru koji je “skovao pakleni plan” za sezonu 1999/00. S Rađom su tada u Jazine došli dugogodišnji reprezentativni suigrač Arijan Komazec i iskusni šuter Darko Krunić, koje je trener Ivica Burić trebao uklopiti s domaćim igračima (braća Ružić, Hrvoje Perinčić, Kristijan Ercegović, Jurica Žuža, vrlo mladi Marko Popović). Sve to je funkcioniralo prilično dobro, u veljači 2000. je pod Tornjem osvojen Kup Krešimir Ćosić, a u doigravanje za prvaka je Zadar ušao kao prvi u ligaškom dijelu. Na Kalelargi se još prije finala pripremalo veliko slavlje, sve je vodilo prema tome da će Rađa i Komezec konačno skinuti Cibonu, ali Vukovi su uzeli “break” u Jazinama, a u drugoj utakmici se Dino rano ozlijedio i time je svaka nada ugašena. Cibona je sa 2-0 u finalu proslavila deveti uzastopni naslov prvaka Hrvatske i uzet će još dva prije no što će Rađa sa Splitom prekinuti niz...
Važan ‘kotačić’ najveće europske reprezentacije svih vremena
Nakon što je u Bormiju 1987. postao prvak svijeta s juniorskom reprezentacijom, u kojoj je svlačionicu dijelio s još tri buduća europska velikana Tonijem Kukočem, Vladom Divcem i Sašom Đorđevićem, Rađu je u seniorsku reprezentaciju Jugoslavije uveo isti čovjek koji mu je dao prvu priliku na Gripama. Bio je to Krešo Ćosić, veliki vizionar, koji je s “klincima” osvojio europsku broncu u Ateni, ali i Dudi Ivkoviću ostavio temelje na kojima će ovaj izgraditi najveću europsku reprezentaciju svih vremena. Iako je zbog loma noge propustio Svjetsko prvenstvo u Argentini, Rađa je bio iznimno važan kotačić Jugoslavije koja je nakon olimpijskog srebra u Seoulu nanizala tri zlata; dva europska i jedno svjetsko. Osim što je bio član najbolje petorke Eurobasketa 1987, Rađa je s Vladom Divcem činio centarski tandem kakav se ne pamti na Starom kontinentu.
Za reprezentaciju Jugoslavije je igrao na 4 velika natjecanja (3 eurobasketa i olimpijski turnir) te kroz 21 utakmicu prosječno ubacivao 11,7 poena. S obzirom na to da je u Ateni i Seoulu ulazio s klupe, a kasnije igrao manje jer je Ivković uvijek imao priliku (većina pobjeda bila je s velikom razlikom) rasporediti minute tijekom turnira, te brojke treba uzeti s velikom dozom rezerve, odnosno, one ne mogu dočarati status stožernog igrača kakav je u toj reprezentaciji imao Dino Rađa.
Stroj za koševe s hrvatskim grbom na srcu
Prva utakmica reprezentacije Hrvatske u Slovenskim Konjicama bila je ujedno i prva koju je Dino Rađa odigrao za Hrvatsku i u uvjerljivoj pobjedi protiv Slovenije ubacio prvih 10 od ukupno 1.764 poena (103 nastupa, prosjek 17,1) s kojima je do prošle godine (preskočio ga Bojan Bogdanović) bio najbolji strijelac u nacionalnom dresu.
S hrvatskim grbom na srcu se Rađa pretvarao u stroj za koševe pa je na Igrama u Barceloni bio drugi strijelac (16,8) reprezentacije iza Dražena Petrovića, na Eurobasketu 1993. (18,1) i Svjetskom prvenstvu 1994. (22,4) prvi, s tim da je u Torontu bio i drugi strijelac turnira, a na Eurobasketu 1995. treći (13,9) iza Arijana Komazeca i Tonija Kukoča. Ujedno je ‘93. i ‘94. biran u najbolje petorke natjecanja, a reprezentativnu karijeru zaključio je kao samo jedan od petorice igrača (Komazec, Stojko Vranković, Alan Gregov, Vladan Alanović) sa sve četiri hrvatske košarkaške medalje...
Za Hrvatsku je Rađa nastupio i na OI u Atlanti te u još pet susreta kvalifikacija za Eurobasket 1999. Posljednju utakmicu za reprezentaciju odigrao je u svom Splitu, 28. studenog 1998. protiv BiH, a u porazu 74:67 ubacio je 27 poena.