Jako je teško zaljubiti se u Marija Mandžukića, ali istovremeno, nemoguće ga je ne respektirati, kazao je jednom prilikom Zvonimir Boban, u tančine otkrivši čudesni svijet hrvatskog napadača, koji je još jednom, ne zna se više ni koji put, uspio očarati nogometni svijet...
Pogodak Interu, za pobjedu Juventusa (1-0) u najvećem talijanskom nogometnom šlageru - Derbyju della Italia, ponovno je podsjetio na svu takoreći apsurdnost jednog nogometnog poziva.
Nije lijep za gledanje, ali...
Ne profesije, jer Mandžukiću je, bez sumnje, ovo poziv.
Koliko ga god svi mi cijelo ovo vrijeme - a nakupilo ga se - pokušavamo proglasiti zanatlijom.
Za što, da se razumijemo, postoje logičke postavke, koje se ponajviše otkrivaju u dojmu, a pogotovo u statistici. No statistika je u njegovu slučaju, oprostite na izrazu, kurva. Istina je, što dokazuju i ukrasi pored ovoga teksta, da Mario Mandžukić zapravo ne odskače niti u jednom tehničkom segmentu: driblingu, pasu, pa ni udarcima na gol. Njegov forte su zapravo defenzivne brojke, koje ga svrstavaju kao (po)najboljeg defenzivnog napadača svijeta. On, dakle, nije lijep za gledanje, ali je nevjerojatno koristan. I izdržljiv poput gorile, kako ga je jednom opisao Gigi Buffon.
Mandžo nisu brojke
Zaista, nevjerojatno je povezati sve statistike i staviti ih u kontekst možda i najboljeg juventina ove sezone. Ima osam golova i dva asista na reveru, a pritom, eto, 1,4 udarca na gol te 0,6 ključnih dodavanja u prosjeku po utakmici. No tog žilavog monstruma ne određuje vrijedna statistika, danas prisutnija nego ikad, već ono što radi na terenu, gdje spaja svoje izvanljudske fizikalije i silnu taktičku inteligenciju.
- Mario je sjajan napadač. Nije slučajno bio dio Bayernove momčadi koja je osvojila treble. On je jedan od onih igrača koji uvijek može odlučiti utakmicu, čak i na svoj loš dan - poručio je nakon utakmice Max Allegri.
A imao je on svojih loših dana, pa i perioda, bilo je i doba kada su ga svi preselili, od Kine do Turske, a na kraju je “pobijedio” Higauina, ostao i sada s Cristianom i Dybalom čini super-trio koji vuče Juventusove ambicije.
Mandžukićevo ruganje sa statistikom ujedno je i njegov trademark. Oduvijek je bio tip koji se ne srami svojih mana, ali u ime momčadi slavi svoje vrline. Ova sezona tome je eklatantni dokaz.
Postoje takvi igrači, koje voliš ili mrziš, ali ih moraš poštovati, ustvrdio je Boban i doista, rijetko je koji španer bliži toj definiciji. A opet, u trenerskom svijetu Maxa Allegrija, gdje se stalno prelijevaju dojam, ali i učinak, Mandžina radna etika i požrtvovnost stvaraju od njega poster boja Juventusove pragmatike, koja se i u duelu s Interom pokazala u svom svojem blještavilu.
Slavlje naslovnica
“Juventusov omjer kao nikad prije: Mandžukić slomio Inter”, piše Tuttosport, dok Gazzetta donosi naslov: ‘Vlak Bianconera ne staje: Mandžukić presudio’. Corriere dello Sport pak ističe: “Mandžukić srušio Inter, Juventus na plus 11 ispred rivala”, samo je dio subotnjih naslovnica koje su mu još jednom odale počast.
U njegovu svijetu to malo toga znači. Baš kao i oni napisi da je vrijeme za rastanak.
U njegovu svijetu postoji samo momčad, i on unutar nje kao dio koji ju pokušava obogatiti i obraniti istovremeno.
Rijetko je kada neki velikan poput Juventusa, moćan i dovoljno solventan da može birati, optirao za igrača kojeg su svi voljeli omalovažavati, zajedno sa statistikom, a on bi im se na kraju priče gotovo uvijek nasmijao u lice.
Mario Mandžukić je, zapravo, nezaustavljivi ratnik koji naizgled u ničemu nije najbolji, a igra - najbolje. I to je konačna istina...