Dvije fotografije koje kolaju društvenim mrežama ovih dana posebno su probudile sjećanja. Obje i danas možete vidjeti na zidovima maksimirskih loža, na jednoj mladi Luka Modrić i kraj njega dječak Mateo Kovačić, koji se fotografira sa svojim idolom. Na drugoj Mario Mandžukić i Luka Modrić čestitaju jedan drugome na pobjedi. Možda onoj protiv Ajaxa, ili čak na Poljudu 2007., kad su golovima srušili Hajduk u Splitu.
Obje su ‘fotke’ nastale otprilike u isto vrijeme prije desetak godina, kad su svih oni imali tek snove, maštu kako će jednog dana igrati na najvećim svjetskim pozornicama. I, premda su svoje snove već i ostvarili, sva trojica imaju u vitrini već medalju osvajača Lige prvaka (Modrić i dvije), ali ovoga puta oni će se susresti zajedno na travnjaku u Cardiffu, u isto vrijeme na istom mjestu.
Trojica bivših igrača Dinama, četvrti, Marko Pjaca, također bi bio tamo da je zdrav, doseg je to kojim se malo koji klub može pohvaliti. Stizali su svaki na svoj način, neki okolnim putem, neki kao već etablirani igrači, neki kao klinci koji su tek naznačavali da bi mogli imati velike karijere.
Sjećanje na Werder
- Nikad neću zaboraviti one dvoboje protiv Werdera. Bili smo blizu da izbacimo veliku momčad, odigrali smo odlične utakmice, obje, nismo uspjeli. Tada je Mandžukić debitirao za Dinamo, vidjelo se odmah o kakvom je igraču riječ, Modrić je već bio važan igrač. Reći ću vam, na Mandžukiću i Vrdoljaku inzistirao sam upravo ja. Sjećam se kad sam sa Zoranom Mamićem išao kod Zdravka i uvjeravali smo da mora dovesti taj dvojac iz Zagreba - priča Branko Ivanković, trener koji je u Dinamu vodio Modrića i Mandžukića, iz tih slavnih dana, prije 10 godina.
- Ne mogu reći da sam očekivao da ćemo ih 10 godina kasnije gledati u finalu, jednog protiv drugoga, ali mogu reći da su tada pokazivali da će biti klase. Ništa ne bi napravili da nisu kompletne ličnosti, kompletni igrači, sazrijeli su u svakom smislu i zato jesu sad ovdje gdje jesu.
Onda je Ivanković podsjetio na još jednu anegdotu.
- Pitali su me tada novinari tko je bolji, Modrić ili Diego? Rekao sam - Modrić. Bez razmišljanja. I svi su mi se smijali zbog te izjave. Evo, pogledajte sad što je napravio u karijeri Modrić, a što Diego.
Kovačića Ivanković nije imao prilike voditi, za Pjacu, kaže, također ima zasluge.
- Dok sam zadnji put bio u Dinamu, on je igrao u Lokomotivi, ali sam bio jedan od onih koji su stalno govorili da Pjaca mora doći u Maksimir, da je kapacitet za velike stvari. Dokazao je to, igrač je jednog od najvećih klubova, možda i budućeg europskog prvaka, bio bi sigurno u kadru da nije ozlijeđen.
Kad ovo čitaju Dinamovi navijači, moraju li biti ponosni ili očajavati? Je li na europskoj sceni Dinamo ipak napravio premalo, je li morao napraviti taj neki, još jedan iskorak, s obzirom da je imao takvu četvoricu u svojem dresu. Doduše, ne u isto vrijeme...
Neizbježno pitanje
- Vidite, te 2007. mi nismo imali tako veliku momčad, kakvu je Dinamo imao kasnije. Mandžo je bio tek na početku svoje afirmacije, Luka još mlad, tek je preuzimao kormilo, neki su već bili na zalazu karijere, drugi u tom trenutku na početku ili, jednostavno, ne tako dobri igrači. Mi smo najbolju utakmicu odigrali protiv Basela, fantastična partija, imali puno peha i ta je utakmica završila 0:0 te usmjerila naše daljnje ambicije, nismo uspjeli prezimiti u Europi.
Dodao je onda Ivanković još nešto.
- Kako god, ovo je veličanstven uspjeh, koji će biti teško ponoviti. Ne samo Dinamov uspjeh, ovo je trijumf hrvatskog nogometa. I nadam se da će finale njihovih karijera, govorim prije svega o Mandži i Luki, biti iduće godine u Rusiji!
Svakako, na travnjaku Millenium stadiona u Cardiffu mogla bi nastati još jedna ‘milenijska fotografija’, Dinamov trojac na jednom mjestu, u borbi za najveći nogometni trofej. I da je tamo i Pjaca, bio bi to poker kakvim se malotko može pohvaliti. Igrači koji su iz Dinama otišli za 62 milijuna eura! Igrači koji su imali na koljenima Werder, koji su promarširali Amsterdamom i srušili Arsenal, istovremeno i igrači koji su primili sedam komada od Lyona, ispadali od Auxerrea ili Aalborga i igrači koji su postali sama krema europskog nogometa.
Ponos i to neizbježno pitanje ‘je li Dinamo mogao i morao napraviti više’?