Novi građanski rat u Libiji, na područjima koje kontroliraju razne frakcije otkako je 2011. svrgnut i ubijen vođa Moamar Gadafi, prijeti opskrbi naftom i plinom, a mogao bi uzrokovati nove migracije prema Europi i dozvoliti islamističkim ekstremistima da iskoriste kaos”, kaže se u vijesti koju prenosi Hina. I dodaje da su “snage pod zapovjedništvom Kalife Haftara iz istočne Libije planirale stići u centar Tripolija u ponedjeljak, nakon lakog napredovanja kroz pustinju, no da su zapeli u borbama na rubnim dijelovima grada, gdje se povećava broj mrtvih”. Zvuči prilično dramatično, pogotovo u kontekstu činjenice da je “nakon intervencije NATO-a kojom je svrgnut Gadafi Libija postala tranzitno mjesto za izbjeglice iz cijele Afrike koje preko Mediterana hrle u Europu.”
Ali, kako je zapravo u Libiji iz prve ruke, govori nam Željko Pavličević, naš proslavljeni košarkaški trener, koji je prije dva mjeseca prihvatio poziv velikog libijskog kluba Al-Ittihad, koji u posljednjih desetak godina nije imao rezultata dostojnih svojeg imena, pa je posegnuo za dobitnom kombinacijom i strategom koji zna kako se to radi.
Pakiranje kofera
Željka smo ulovili u pakiranju kofera i opraštanju od novostečenih libijskih prijatelja, u hotelu Radisson Blu Al Mahary u Tripoliju, “vjerojatno zadnjoj zgradi koju bi neprijatelj gađao u ovom gradu”, kaže naš trener, kojega humor ne napušta ni u kataklizmičnoj situaciji.
- Dobro sam, za početak, iako nije baš sjajno. Zapravo, cijela je situacija i nas sve ovdje iznenadila jer do srijede se život odvijao najnormalnije, a od četvrtka je opsadno stanje, pritisak na Tripoli i pravi rat.
Informacije koje do nas u Hrvatskoj dopiru svakojake su...
- Vjerujem, jer i ovdje ih treba “filtrirati”, čuje se svašta, najčešće vrlo pesimistične vijesti. Istina je da je Tripoli, grad s oko 2,5 milijuna stanovnika, okružen i pod opsadom Istočne Libijske nacionalne vojske, da je prema nekim informacijama već poginulo više od 30-ak ljudi i jednako ih je toliko ranjeno (razgovarali smo u ponedjeljak rano poslijepodne, op. a.). Velike se bitke vode oko grada, čuje se to dobro, vidimo i pokoji vojni avion u brišućem letu, a udaljenost je kao od Zagreba od Jastrebarskog (30-ak km, op. a.).
Zapravo, zvučite iznimno mirno za čovjeka kojem se puca pred vratima i koji dobro zna što je rat jer je već prošao njegove strahote u svojoj domovini.
- Košarkaški sam trener, moram biti miran. Situacija nije dobra, ali nije ni panika, barem ju sam ne stvaram. Čak i ne vidim previše stranih novinara ovdje, što možda i nije dobar znak... Uglavnom, pakiram se i krećem kući. Nadao sam se da ću avionom iz Libije, da ću otići prije nego li zatvore aerodrom, ali u ponedjeljak kasno popodne su ga bombardirali i zatvorili. Sada je to već ozbiljniji problem, mislim da ću pokušati automobilom do Tunisa. U hotelu sam za sada siguran, a moji igrači, Amerikanci, već su krenuli kući, kao i moj pomoćnik, Zadranin Luka Bujas.
Košarkaška sezona očito je okončana jer je krenuo stampedo.
- Trebao je krenuti play-off, po šest dana u Tripoliju i isto toliko u Bengaziju. Onda je predloženo da se prebacimo u Bengazi, ali su klubovi iz Tripolija to odbili jer su se bojali da se više ne bi mogli vratiti. Kada je krenuo stampedo stranaca, odlučeno je da se više ne igra. Šteta, mi smo dobro stajali, dobro smo igrali u posljednje vrijeme, mislim da bismo se, realno, umiješali u borbu za postolje - i dalje vrti košarkaški film u svojoj glavi Pavle, koji je i likom i mišlju još dečko, iako je 25. ožujka proslavio 68. rođendan.
Sustav udava
- Strašno mi je žao ove zemlje i ovih ljudi, jer to su ponosni, divni ljudi. Oni nisu poput nekih drugih afričkih zemalja, kod njih nema prosjaka na ulicama, vidi se da su dugo imali dobar život barem kad je o standardu riječ. Ali, imaju onu filozofiju, “vrijeme nije problem”, prilično su nonšalantni po tom pitanju. Vole sport, što me osobito razveselilo, košarku pogotovo. Direktni prijenos ždrijeba play-offa bio je na TV-u, sve su se utakmice trebale direktno prenositi. Zato sam u svojem trenerskom poslu morao pribjeći “sustavu udava”, dakle, malo popustiš, pa stisneš, pa onda opet popustiš i tako to ide - rekao nam je na kraju telefonskog razgovora Željko Pavličević, kojega dobro raspoloženje i humor ne napuštaju ni u situaciji kad ljudi ginu oko Tripolija, kada čuči u hotelu i pakira se, a svako malo avion preleti u niskom letu pokraj prozora hotela Radisson Blu Al Mahary. Nestvarno, kao u filmu...
