Igor Omrčen, krajem rujna ove godine 39-godišnjak, jedan od najboljih hrvatskih odbojkaša, okončao je igračku karijeru u Japanu, u dresu kluba Toyoda Gosei Trefuerza. Zanimljivo, s druge je strane stajao njegov prvi japanski klub, JT Thunders.
Nakon posljednje utakmice bilo je cvijeća, govora, videa i fotografiranja u dvorani, suza i svega što uz to ide. Igor je u Japanu u statusu božanstva, i to konstanta kakva se nikad neće promijeniti.
Konstanta, to je dobra riječ koja opisuje Igora i njegovu karijeru. Iz Splita je krenuo, iz kluba Marjan, nakon što je odlučio da se više neće baviti vaterpolom, u kojem je bio strašno perspektivan klinac, kapetan ekipa, već da mu treba tvrdo tlo pod nogama. I tu je, naravno, njegov sportski gen došao do izražaja, pa je ubrzo prešao u Kaštela, ipak poznatiji klub na tim prostorima, gdje je osvojio Hrvatski kup i potom otišao u jaču sredinu. Ali ne u zagrebačku Mladost, što je na neki način logičan potez za svakog odbojkaša kod nas, za svakog, ali ne i za njega. Odmah se, 2000. godine, otisnuo preko Jadrana, u talijanski Cuneo, jedan od najboljih klubova u Europi, ali i svijetu.
Za vikend već uz more
Cuneo i Macerata, dva su giganta, i tu je Igor odradio svoje talijanske dane, uz međustanicu, posudbu u Parmu. On nije, kao mnogi odbojkaši, mijenjao svake sezone klub, a pogotovo ne državu, on je uvijek bio nekako poseban i svoj. Tri kluba u Italiji, dva u Japanu. I to je to, u 20 godina.
- Ja sam igrao tamo gdje sam želio, i gdje su mene željeli, gdje sam se osjećao dobro. To mi je oduvijek bilo strahovito važno, da se osjećam dobro u klubu kojem igram, da imam prijateljsko, obiteljsko okruženje, da postoji kemija između mene i navijača - govori nam Igor iz Japana, u velikoj gužvi.
- Pakiram se, idem doma, za vikend sam već doli, uz more. Jedva čekam - osjeća mu se snažna želja za domom u govoru.
Igor je obiteljski čovjek i to mu je najvažnija stvar na svijetu. Nije trčao za basnoslovnim ugovorima, već je gledao da njemu i njegovoj obitelji bude ugodno tamo gdje on zarađuje kruh.
Dakle, kraj, ipak je jednom morao doći, iako ga najavljujemo već, koliko ono već...?
- Ha, dugo - smije se.
- Teško je stati, odbojka je moj život, uživam u igri. Još i danas ‘guštam ko mulac’ na terenu.
Pa zašto onda stati?
- Dosta je bilo, dvadeset godina, hej... Puno je to. Ma zapravo, vi me dobro znate, igrao bih ja još, bez obzira što sam odavno najavio da ću stati kad kći Tara krene u školu, a to je bilo prošle jeseni, nego - ne mogu više. I to ne igrati, kažem, guštam kao prvog dana, čak niti ne zbog treninga, i to podnosim bez problema, mogao bih ovako još deset godina, ali me ubijaju pripreme za trening i utakmicu. Prije svakog treninga sat, sat i pol prije moram zagrijati i pripremiti za napore leđa, koljeno, list, rame... Pa nakon treninga još sat vremena rastezanje, hladni oblozi, masaža... Ne, ne ide više i gotovo.
Moj japanski prevoditelj obavljao mi je i kupovinu
Japanski je jezik težak, i ne mogu se pohvaliti da sam ga za sve ove godine savladao. Ali, ok, neću ostati gladan i žedan, a i znao sam na treninzima objasniti što želim. A za sve ostalo tu je bio moj prevoditelj, koji je doslovno svuda išao sa mnom, pa je tako bio i iza klupe na utakmicama, uz mene na svakom time-outu, o treninzima da ne govorimo. Ma sve mi je obavljao, od kupovine do... Ma sve, baš sve. I onda se nekako navikneš na to, i nisi prisiljen učiti jezik.
A ona ideja o kojoj smo znali često raspredati, da doma odradite posljednju, oproštajnu sezonu?
- Neće ići. Bilo bi zgodno, znam, i zanosio sam se time, ali ne želim riskirati. Naša je liga slaba, neka se nitko ne nađe uvrijeđen, no i tu bi mi trebala priprema za treninge. Jer, u suprotnom, ako bi to olako shvatio, riskiram ozljede. Dakle, hvala ali - ne. Jedino možda kakav hakl ljeti, na pijesku. Zapravo sam se mislio ostaviti odbojke lani, ali kako sam se u play-offu ozlijedio i nisam igrao završnicu, nekako sam osjećao odgovornost prema klubu da im vratim za sve što su dobroga učinili za mene. Govorio sm im tada, uzmite nekog mlađega, jeftinijeg igrača u krajnjem slučaju, ali ne - rekli su da me čekaju dok se oporavim. Nisam ih mogao iznevjeriti.
Pa kakav je onda plan, valjda ćete ostati u odbojci?
- Odmor, to je primarno, ali poznavajući sebe, neće biti predug. Da, naravno da želim ostati u odbojci, to je moj život, ali što točno, to još ne znam.
Nikuda od kuće
Maja Poljak, poput vas jedna od naših najboljih igračica, koja se uostalom iz sličnih razloga ostavila odbojke, pronašla je svoje mjesto kao djelatnica u CEV-u. Imate li vi sličnih ponuda?
- Ne, niti bih prihvatio. Jer je to ponovno spojeno s putovanjima, s odsustvovanjem od kuće, a to više ne želim. Pa ja sam sina Lenija vidio tek nekoliko dana nakon što se rodio, i odmah odletio u Japan. Obitelj mi je bila u Japanu za Božić, tada smo se tek malo upoznavali. Jedva čekam sada vidjeti ga. Nema tog posla zbog kojeg bi više odlazio dulje od doma. Zovu i iz Macerate već godinama, pa ih odbijam. Znate što, kofera mi je preko glave, sve ću ih pobacati kad dođem doma.
Hrvatska muška odbojka trenutno traži izbornika, zanima li vas možda ta pozicija?
- Ne, iz nekoliko razloga, a prvi je svakako što je i to spojeno s putovanjima i koferima. Lani je bilo nekih razgovora s predsjednikom Bakovićem oko možebitnog posla u Savezu, vidjet ćemo ima li tu štogod za mene - na kraju će Igor iz Zemlje izlazećeg sunca, obavljajući mali mlijun stvari prije no što kupi kartu u jednom smjeru, za Split...
Igor Omrčen
Datum rođenja: 26. rujan 1980.
Mjesto rođenja: Split
Visina: 208 cm
Pozicije: srednji bloker, korektor
Klubovi
Marjan Split 1994-1995.
Mladost Kaštela 1995-2000.
Cuneo 2000-2003.
Parma 2003-2004.
Cuneo 2004-2007.
Macerata 2007-2012.
JT Thunders 2012-2014.
Toyoda Gosei 2014-2019.
Reprezentacija
EP 2005. i 2007.
2. mjesto u Europskoj ligi 2006.
najbolji napadač Europske lige
2004. i 2006.
najbolji server Europske lige 2006.
Radovan Malević: Takav nam čovjek treba u hrvatskoj odbojci
Vrhunski igrač s kojim je bila milina surađivati, njemu nije čovjek trebao dva puta ništa objašnjavati. Dugo smo zajedno radili u reprezentaciji, i kod njega je bilo najvažnije da ga fizički pripremimo za natjecanje, što se tehničko-taktičkog znanja tiče, to nikada i nije bilo sporno.
Igrao je u vrhunskim klubovima, puno više cijenjen vani nego li kod nas doma. Nevjerojatno potentan i moćan na svojoj poziciji korektora, još je do nedavno po utakmici zabijao preko 45 poena. Žao mi je što je okončao karijeru, no s druge mi je strane drago jer će nam sada svima biti bliže. Vjerujem da će ostati i nadalje uz odbojku, jer takvi nam ljudi trebaju u Hrvatskoj. Osobno ću se založiti koliko je u mojoj moći da se uključi u hrvatsku odbojku.
Inoslav Krnić: Igor se ničeg ne boji, osim mojeg psa
Igora znam, čekaj, 25 godina!? Koja više ili manje, ali tu negdje. Puno. Kao klinci smo se družili u mnogim omladinskim reprezentacijama, od prve smo kliknuli, odmah smo postali frendovi i ostali do dana današnjeg. Što reći o Igoru a da ne bude patetično u ovom trenutku?
Da je veliki svjetski igrač - svi znaju. Točnije, znaju to bolje vani nego što mi znamo doma. Poseban je, nije poput nas mnogih često mijenjao klubove, on je igrao u tri najjača talijanska kluba a onda probio japansko tržište gdje je bog. I Katar, tamo je ljeti šeicima otkrivao čari odbojke za velike novce. Sjajan, sjajan igrač i veliki čovjek i prijatelj. Taj se ničega u životu nije bojao - osim mojih pasa. Još uvijek je tako. (zk)