Prije 28 godina Hrvatska je imala iznimne talente u jugoslavenskim selekcijama. Generacija koja je iznjedrila Zvonu Bobana, Roberta Prosinečkog, Davora Šukera, Roberta Jarnija, Igora Štimca, Alena Bokšića temelj je momčadi koja je prije 20 godina odvela Vatrene do svjetske bronce. Ta je generacija imala dvije jako važne odrednice razvoja. Prvo, ti su momci igrali više sezona u izuzetno jakoj konkurenciji jugoslavenske lige. Bili su vrlo talentirani, članovi selekcije svjetskih prvaka (osim Bokšića) iz Čilea (U-20). Kao drugo, dogodila im se 1991. godina i raspad Jugolige te prekid prvenstva HNL. To im je omogućilo da se - i u financijskom interesu klubova, ali i iskustvenom za reprezentaciju - otisnu u inozemstvo s 23-24 godine. Tamo su dobili nužnu tehničko-taktičku nadgradnju i postali svjetski relevantni igrači. Koliko god su bili nadareni i potentni, ti su igrači imali, isto kao i manje vrednovani novi inozemci, obvezni period prilagodbe novom okruženju. Zvonimir Boban je primjerice iz Milana poslan u Bari na jednogodišnje kaljenje.
Navedeni igrači bili su, pored ostalih, temeljna vrijednost na kojoj je izrasla legenda o Brončanima. No u njoj su članovima bili i neki drugi koji nisu imali tako zvjezdani okvir prije nego što su se etablirali.
Vatreni Francuska
Bilić, Soldo, Jurčić...
Primjer je Slaven Bilić. Nije prepoznat u mlađim selekcijama, pa iako je bio natjecateljsko godište 1968, kao Boban, Jarni, Šuker, odnosno Prosinečki (1969) i blisko Štimcu (1967) i Bokšiću (1970), u Hajduku se afirmirao u vrijeme kad su gotovo svi spomenuti igrači odlazili u inozemstvo kao već svjetski poznati talenti. Bilić je iz Hajduka u Karlsruhe otišao s 25 godina i uz to iskustvo ostvario je velike iskorake u Bundesligi i Premiershipu, postavivši u to vrijeme europski rekord transfera za obrambenog igrača. Još eklatantniji primjer “godina” u kojima se ostvaruju iskoraci karijere, kako domaći tako i inozemni, jest Zvonimir Soldo. Rođen 1967. godine, ne samo da nije bio u selekcijama nego je preko Zadra i Inkera (Zaprešić) stigao u Dinamo tek s 27 godina. Što je još zanimljivije, Soldo se u inozemstvo otisnuo na pragu 30. godine, a onda ostvario fantastičnu karijeru u VfB Stuttgartu. Trajao je, i to kao kapetan, punih deset sezona i postao legenda tog slavnog bundesligaša.
Kruno Jurčić imao je također teške putove. Nakon omladinskih dana u Dinamu bio je članom Inkera i potom Istre, odakle se s 26 otisnuo u inozemstvo. No u belgijskom se Beverenu kratko zadržao i vratio se u Dinamo 1996. godine, kad je stolovao Otto Barić. Činilo se da je to kraj ozbiljnijih inozemnih ambicija, no onda se Jurčiću dogodila bronca u Francuskoj, kad mu je bilo 29, i u 30. godini ostvario je transfer u tada najsnažniju ligu, Serie A (Torino, Sampdoria...).
Drugačija vremena
Danas su, dakako, drugačija nogometna vremena. Jesu li se međutim promijenili odnosi zrelosti, što je tema ove priče, odnosno vrijede li drugačiji kriteriji u procjeni kada je bolje otići vani? Pogledamo li unatrag 15 godina, puno će više biti primjera kada su u inozemstvu uspjeli oni igrači koji su se tamo otisnuli nakon značajnih razdoblja u HNL-u. Možda je najeklatantniji primjer Luke Modrića, jednog od onih koji su prvi inozemni transfer ostvarili u dobi od 23 godine. Tada je postao članom Tottenhama, gdje je prve sezone imao značajnih teškoća u prilagodbi Premiershipu. Postupno je napredovao u igri, ali je praktički od prvog dana bio član udarne jedanaestorice. Modrić je u tome uspio najviše zato što je u zahtjevnu englesku konkurenciju stigao s velikim iskustvima iz Dinama odnosno Intera i Zrinjskog.
Više-manje sličan put imali su ranije Bišćan, kasnije Ćorluka, Vrsaljko (u 22.), dok je Eduardo u Englesku stigao u 24. godini. Jedan igrač iz tog razdoblja, Ivica Olić, jako je dobar primjer koliko je rizično otići premlad u inozemstvo. Otisnuo se u Njemačku s 18 godina i nakon jedne sezone vratio se u Slavonski Brod. Uslijedile su četiri godine u Marsoniji, Zagrebu i Dinamu, da bi se u Rusiju uputio kad su mu bile 24 godine. Olićeva je inozemna karijera potom bila vrhunska i u Bundesligi. Naposljetku, Mario Mandžukić, koji u 33. godini bilježi vrhunac karijere, u inozemstvo se uputio kad je bio u 25. godini!
U ovoj je dekadi u Hrvatskoj razvijen trend odlaska igrača vrlo mlade dobi u inozemstvo. Josip Radošević je primjerice s 19 godina otišao iz Hajduka u Napoli i praktički nije igrao. Andrija Balić ima sličnu sudbinu u Udineseu, kao što se dogodilo reprezentativnom kandidatu Igoru Bubnjiću u istom klubu, ili Nikoli Vlašiću u Evertonu. Sudbine Dinamovih igrača Roga i Ćorića, nešto slično i Halilovića, koji ne igraju u Italiji, samo je dio pokazatelja kako igrači i klubovi griješe. Prvo, zato što žure čim prije pobjeći iz lige gdje se mogu logičnije razvijati, drugo, zato što iz svojih interesa ne samo da prihvaćaju volju igrača za odlaskom u inozemstvo nego ih gdjegod i potiču da bi sebi priskrbili novac.
Afirmacija neće pobjeći
I u tom novijem razdoblju imamo primjere kako je zrelija dob ključna da bi se amortiziralo udar na mlade igrače u kudikamo jačim konkurencijama negoli je HNL. Andrija Kramarić, primjerice, otišao je s 22 godine iz Dinama, ali ne u inozemstvo, nego u Rijeku. Tu se profilirao i s 23 godine otisnuo u inozemstvo. Marcel Brozović, koji je skupljao iskustvo u Hrvatskom dragovoljcu i Lokomotivi, prije nego što se afirmirao u Dinamu, odnosno osnažio potencijale u reprezentaciji, otišao je u Inter s 23. Zato se i uspio nametnuti i postati standardni prvotimac...
Sljedeće tri priče o tri reprezentativna kandidata koji (još) ne uspijevaju iskoračiti prema očekivanim razinama mogu biti vrlo jasne poruke mladim igračima da ne jure bezglavo vani. Zbog par stotina tisuća eura više ili manje kockaju se ne samo kasnijim milijunskim zaradama nego prije svega razvojem karijera koje su obilježene velikim očekivanjima temeljenima na talentu. Kad talent postoji, logična i postupna afirmacija u zrelijoj dobi jednostavno ne može umaći...
ALEN HALILOVIĆ (22)
Vrhunski talent koji sazrijeva, ali treba pravu sredinu
Sa 16 je debitirao u Dinamu, pred 17. rođendan debitirao je za Hrvatsku. Dvije godine kasnije Alen Halilović ući će u svlačionicu gdje stoluje najveći igrač, Leo Messi. S 18 godina Dinamo ga je prodao Barceloni B. Premlad da se suoči s višim i drugačijim kriterijima nogometa, logično, nije se kroz drugu ligu i postavu Blaugrane uspio nametnuti za ostanak na Camp Nouu. Treba reći da je Halilović sve te limite nezrelosti uspio kompenzirati ogromnim talentom, pa se naigrao na posudbi u prvoligašu Sporting Gijonu. No tada Halilović - i(li) onaj koji ga je vodio - čini veliku stratešku grešku. Odlazi u HSV, u klub koji se ruinirao i živio agoniju perioda prvog napuštanja Bundselige. Svjestan da mora igrati, izabrao je Las Palmas za kontinuitet, no imao je dva peha. Prvi da je u jeku odlične forme doživio težu ozljedu gležnja (četiri mjeseca pauze), potom da klub ispadne u drugu ligu. Opet je morao na posudbu i kad je stigao poziv Milana, činilo se to kao velika prilika za uzlet.
Njemu novci nisu bili problem, zato se i odrekao dijela plaće iz HSV-a da bi igrao u Milanu. No opet je imao peh jer se u klubu promijenio vlasnik, a u novoj priči, s novim akvizicijama, trener Gattuso ga nije vidio. Ima samo tri nastupa u Europskoj ligi od ljeta, prosječno 20 minuta. Sada grozničavo traži klub gdje će igrati, svjestan da mu vrijeme za veliki iskorak curi. Halilović, treba naglasiti, u odnosu na druge sporne velike talente ipak ima mnoštvo utakmica u nogama. U četiri inozemne godine skupio je 130 utakmica u Primeri, Bundesligi i Euroligi, igrajući u prosjeku 53 minute. U njegovu slučaju važno je pokriće uistinu posebna nadarenost, ali mu izuzetno nedostaje stabilnost u jednoj sredini gdje će mu trener vjerovati i omogućiti mu da se potpuno opusti i razvije potencijale. U pet i pol godina otkad je debitirao za reprezentaciju Halilović je skupio devet nastupa, posljednji još prije dvije i pol godine protiv Moldavije. U teškom putu kojim korača Halilović pokazuje da sazrijeva kao igrač i osoba, a što se zorno vidi u dobrim igrama i liderskoj poziciji koju ima kao kapetan u mladoj reprezentaciji. Za zapažen nastup na Euru u Italiji zato je presudno da ovog siječnja pronađe klub gdje će igrati u kontinuitetu.
MARKO ROG (23)
Dugo ga nema na sceni, koja mu je pozicija?
Gotovo godinu dana stariji od Halilovića, Marko Rog se u Hrvatskoj afirmirao tri godine kasnije, u dresu Splita. Tamo je stigao iz Varaždina kao nepoznat mladi igrač te je nakon samo jedne sezone postao akter transfera vrijednog za HNL rekordnih 5 milijuna eura. Dinamova se investicija činila nerazumnom. No samo godinu dana kasnije, nakon Rogove prodaje u Napoli za ukupno 14,5 milijuna eura, pokazala se vrlo isplativom, kako za Dinamo tako i za igrača, ali samo kad govorimo o financijskom statusu. U kontekstu nogometnog razvoja, uza sve uvažavanje kvalitete rada, treninga u jakoj konkurenciji i taktičkom tesanju, Marko Rog je kao igrač u fazi zabrinjavajuće stagnacije. Varaždinac je nastupio u 67 utakmica tijekom dvije i pol godine, ali je igrao u prosjeku 23 minute. Primjerice, u dosadašnjem dijelu sezone ima 11 nastupa uz 337 minuta igre, što je oko 30-ak minuta po utakmici.
U karijeri Marka Roga prepoznaje se da je bilo kasnijeg iskoraka unutar HNL scene, ali da je, nakon što je afirmiran, sve krenulo (pre)brzo. U dvije sezone postao je prvoligaški igrač, pa najskuplje pojačanje u povijesti HNL-a, pa reprezentativac Hrvatske s nastupom na Euru, naposljetku i s velikim transferom u Italiju. Za tako brze i velike iskorake Rog jednostavno nije bio spreman, a ni dovoljno zreo da bi se nametnuo u tako teškoj konkurenciji kakva je u Napoliju.
Kako je u dvije godine HNL-a iznimno napredovao u statusu, tako je u dvije i pol godine u Napulju Rog ostao igrač koji nema taktički definiranu ulogu, nije odao jasne okvire svog potencijala, a nema više ni status velike nade. Ona u početku može puno pomoći da okruženje tolerira teret razvoja, ali sada je već u dobi kada se očekuje njegov “pravi nogomet”. Čini se da se Rog konačno odlučio otići, makar na posudbu, da bi igrao. No nije baš lako pronaći i pogoditi klub gdje se treba revitalizirati karijera. Pogotovo za igrača koji je tako dugo u drugom planu, odnosno onog koji je u četiri godine reprezentativnog statusa isti bitno kompromitirao neigranjem. Zato je Rogu izbor novog kluba od presudne važnosti za nastavak klupske i reprezentativne karijere.
ANTE ĆORIĆ (21)
U Rimu ga hvale, traži se klub koji će ga profilirati
Kad pogledamo statusna pitanja, onda je Ante Ćorić posebna priča. Vrlo je rano postao simbol Dinamovih projekata. Debitirao je u prvoj postavi sa 17 godina, dobio sve najjače promocije, ugovore, a uskoro je, s 19 godina, debitirao u reprezentaciji. Ante Čačić Ćorića je vodio i na Euro 2016, iako, objektivno, momak nije igrao na takvoj razini da bi dobio prednost pred drugim sličnim mladim igračima (recimo Halilovićem).
U promociji tog igrača i mediji su forsirali samo njegove tehničke kvalitete, hvalilo se njegove atraktivne poteze, a potpuno zanemarivalo da recimo ima mali radijus kretanja, da se ne vraća u pomoć obrani. U Ćorićevu tretmanu bila je vidljiva još jedna anomalija svih “projekata”, a to je da mladi igrač nije imao definiranu taktičku poziciju. Pogotovo u kontekstu budućih europskih iskoraka. Opet slično kao i kod Halilovića, kojeg se guralo na krilnu poziciju, tako se i Ćorića forsiralo kao polušpicu. Dok je Halilović, kako se i danas pokazuje, zapravo vezni igrač, Ćorić je razvijao svoj priču na poziciji koja je u modernim poimanjima trenera u Europi u odumiranju. I ne samo to; Ćorić fizički nema potencijala da bi u snažnoj međunarodnoj konkurenciji mogao odgovoriti izazovu igre leđima okrenut golu, u najnapućenijem dijelu igrališta.
Zbog svih tih anomalija u njegovu razvoju s vremenom je došao na udar javnosti jer, objektivno, nije mogao ispuniti nabildana očekivanja. Ćorić je, zapravo, najmanje kriv što se krivo razvijao, a posljedica je toga, uz klupske nemilosti, to što je, praktički, postao rezervni igrač narušenog samopouzdanja.
Naposljetku, Ante Ćorić zaradio je izvanredan transfer upravo na temelju talenta koji su još prije četiri godine uočili europski skauti. Kako nam ukazuju kroničarski izvori, Ćorić je u Romi na treninzima pokazao izvanredne tehničke vještine i kreativnost. Ćorić, kako su ukazivali još i testovi iz Zagreba, ima izvanrednu eksplozivnost. No s 21 godinom i krivudavim linijama razvoja u osjetljivoj tinejdžerskoj dobi, on jednostavno nije (još) sposoban odgovoriti žestokom natjecateljskom ritmu Serie A. Govorimo o ritmu koji je trkački blaži od drugih liga Petice, iako je taktički žešći. Tehnički je Ćorić vrh, ali za igranje na visokim razinama nužna je trka u oba smjera, duel, iskustvo, zrelost, samopouzdanje. Sve ono što trenutno po dobi praktički igrač za Primaveru tek mora steći. U Romi će mu to biti gotovo nemoguće, a za što ima mnoštvo ranijih primjera kao pokazatelj. Recimo Tin Jedvaj, koji je u Romi proveo godinu dana a da praktički nije zaigrao. Zato Ćorić obvezno mora nekamo na programirano kaljenje (dakle da ima garanciju igre) i zdušno zapeti da svoj talent osnaži trkačkim i taktičkim potencijalima te iskustvom ojača svoje samopouzdanje. U tom će procesu od izuzetne važnosti biti da se pozicijski profilira, jer Ćorić je danas za Romu - posljedično i za sve zainteresirane - nepoznanica po pitanju mjesta na kojem može pružiti najbolje od sebe...