Globus je vršnjak i suputnik moderne Hrvatske i demokracije. Prvi broj pojavio se kod kolportera i na kioscima 13. prosinca 1990. godine. Demokracija se tek rađala. Kakva god bila, bez nje ne bi bilo ni Globusa.
Možda je 30 godina kratak period, ali samo oni koji su radili u političkim magazinima znaju koliko je to kratkih tjedana sa prekratkim rokovima i koliko je to stresnih brojeva. Živeći tako, od broja do broja, Globus je u travnju ove godine obilježio još jednu okruglu brojku. U virusoidnoj sjeni pandemije i lockdowna potiho smo objavli 1500. broj. Nije bilo proslava jer su i tada, baš kao i danas, socijalni kontakti bili ograničeni.
Svih tih godina mijenjali su se menadžeri i uprave kojima je Globus najčešće bio ipak teret. Osim u pečecima kad su naklade bile vrtoglave, Globus je uvijek plivao na rubu profitabilnosti. A političke probleme donosio je konstantno. Ipak, svi vlasnici, od osnivača Ninoslava Pavića, preko pokojnog Marijana Hanžekovića do današnje vlasnice i šefice Uprave Ane Hanžeković stajali su iza Globusa. Kritizirali su ga, ali i čuvali.
Prelistavajući na stotine arhivskih brojeve, čovjek ostane pomalo zatečen svim tim imenima koja su pisala za Globus. U prvom broju tekstove potpisuju Kris Cviić, Ratko Bošković, Mirko Galić, Silvije Tomašević, Jasmin Krpan, Tihomir Dujmović, Maroje Mihovilović... Već od drugog broja potpisuje se i budući glavni urednik, novinar koji je godinama bio sinonim za Globus, Davor Butković. U novogodišnjem dvobroju kolumnist postaje don Živko Kustić, u petom piše Ivo Banac, u šestom se pojavljuje Slaven Letica. Pa Mirjana Kasapović, Vesna Alaburić... i uvijek najčitanija Tanja Torbarina, koja je postala drugo ime za Globus.
Koja plejada! I sve to pod dirigentskom palicom sofisticiranog, a opet bučnog velikog maestra Marka Grčića, čovjeka koji je dominirao na svakom, redovito višesatnom redakcijskom brainstormingu, urednika koji je patentirao globusovske dugačke naslove i nadnaslove od nekoliko redaka tako da tekst nije trebalo ni čitati.
Nažalost, nije mali broj onih koji više nisu među nama. U godinu dana napustili su nas prvi glavni urednik, gromada od autora, Denis Kuljiš, vječiti Pero Zlatar, pa onda i neponovljivi Slaven Letica. Previše i za deceniju.
Globus je nastao kao tabloidni tjednik koji je pod teretom političkih previranja i ratnih događaja postao politički magazin. Radio se kao što se rade dnevne novine, dan prije nego što bi se pojavio na ulicama. Bio je bolji, aktualniji i ljepši od tadašnjih dnevnika koji su početkom devedesetih, pod kontrolom nove nezajažljive i još neiživljene vlasti, bili bitno neslobodniji nego samo koju godinu ranije, kad se komunistička vlast rastakala i raspadala pa nije više kontrolirala ništa. Globus kao da je imao monopol na čitaoce. Tko je želio znati pozadinu, pavu istinu ili što se svarno dogodilo, čekao je Globus.
Prvi pravi udarac Globus je doživio 1998. pojavom Jutarnjeg lista, koji je imao koncepciju "Globus za svaki dan". Tjednici su se morali prilagođavati. Pojavom Jutarjeg mijenjale su se i druge dnevne novine. Globus je pomalo gubio poziciju apsolutnog medijskog lidera. Na određeni način, politički magazini, pa tako i Globus, od toga se nisu oporavili ni danas.
Ovo jubilarno izdanje na gotovo 200 stranica zamišljeno je da po svemu bude unikatno. Nema redovnih rubrika, ali ima nekoliko cjelina. Svaka obuhvaća jedno razdoblje iz posljednja tri desetljeća, viđeno iz perspektive tadašnjeg Globusa, njegovih urednika, novinara i fotografa. Završna, najveća cjelina pokušaj je odgovora na pitanje kakva će Hrvatska biti za 10 godina. Uz ostale o tome govori i premijer Andrej Plenković, a posebno za Globus piše guverner HNB-a Boris Vujčić.
Uredništvo Globusa zahvaljuje svima koji su pomogli da se ovo neuobičajeno bogato izdanje pojavi na kioscima i u rukama naših pretplatnika.