Goran Antolković

Kako sam gledao utakmicu uz legendarnog Eusébija

AUTOR:
  • Promo

  • OBJAVLJENO:
  • 13.11.2019. u 11:12

  •  

    Nogometna lopta nekome je samo stvar, a nekome strast. U mojem slučaju prevladalo je ovo drugo, kaže Goran kojeg mnogima omiljeni sport prati od malih nogu.

     

    Mogućnost prenošenja znanja jedno je od najvećih bogatstava. Zaista je predivan osjećaj kada vidite da netko, kome ste prenijeli određene vještine, iste uspješno implementira te u konačnici dobro odradi svoj posao - kaže Goran Antolković kojeg rad s ljudima prati i van radnog vremena. Naime, nogomet je njegova velika ljubav.

     

    - Nogometna lopta nekome je samo stvar, a nekome strast. U mojem slučaju prevladalo je ovo drugo - priča Goran kojeg mnogima omiljeni sport prati od malih nogu.

     

    - Ljubav prema nogometu krenula je još kada sam kao sedmogodišnjak s prijateljima napucavao 'plastičnjak' koji je netko bacio u smeće, da bi se ista kasnije 'rasplamsala' te se manifestirala u obliku ozbiljnih natjecanja diljem Hrvatske - priča Goran koji je danas tajnik u jednom klubu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj gdje se brine o svim segmentima seniorskog nogometa 4. HNL.

     

    - Također, brinem i o stotini djece koja se kroz svoje dobne kategorije natječu u svim rangovima hrvatskog nogometa. To me posebno veseli jer je prekrasno vidjeti da se toliko broj djece bavi sportom te ujedno razvijaju zdrave navike i natjecateljski duh - dodaje te naglašava kako je upravo zahvaljujući nogometu posjetio brojne stadione te stvorio uspomene za čitav život.

     

    - Dinamo i reprezentacija su imali moju podršku širom Europe i svijeta. Ta iskustva teško je opisati riječima, naprosto ih treba doživjeti. Osjećaju kada grupa Hrvata na Europskom prvenstvu nadglasa svojim navijanjem 40.000 Engleza ili kada na otvaranju Svjetskog prvenstva u Njemačkoj kockice preplave cijeli stadion, nema ravnog - objašnjava nam Goran koji je jednu utakmicu gledao u zaista posebnom društvu.

     

    - Bilo je to na Benficinom stadionu Estádio da Luz u Lisabonu. Nekako sam se 'prošvercao' u ložu i završio pokraj legendarnog Eusébija. Neloše društvo za gledanje tekme, zar ne? - smije se Goran koji ima jedan, kako sam kaže, pomalo čudan, hobi.

     

    - Strastveni sam sakupljač 'Sportskih novosti' koje čitam od 7. godine i do dana današnjeg čuvam sve brojeve. 'Sportske' moraju biti uredno pospremljene u ormar i arhivirane po datumima da bi se u slučaju neke oklade arhiva mogla izvući van i dokazati tko je u pravu, ha-ha - otkriva.

     

    Sportska iskustva, vedar duh i osjećaj za ljude najviše mu pomažu u poslu.

     

    - S ljudima je najteže i najljepše raditi. Kako je moj posao usko vezan uz ljude, dobro mi dođu iskustva komunikacije s različitim tipovima karaktera te snalaženja u različitim situacijama u kojima sam se našao kroz godine. Ne kaže se bez veze da prava riječ otvara sva vrata, a tako  je i u poslu - zaključuje Goran Antolković koji u Taxi Cammeu radi kao voditelj Cammeo Akademije te upravitelj u Zagrebu i Karlovcu.