Može li Primorsko-goranska županija sastaviti momčad za nastup na svjetskom prvenstvu? Ne može, jer ni Rijeka kao prvak Hrvatske nije imala nijednog domicilnog igrača u osvajanju titule, a Islanđana je tek nešto više od Primoraca i Gorana, 335.000 stanovnika, ili više nego dvostruko manje od stanovnika Zagreba.
Island je najmanja zemlja u povijesti SP-a, skinuo je s prvog mjesta Trinidad i Tobago (SP 2006. u Njemačkoj) koji ipak ima četiri puta više stanovnika (1.300.000). Čak su Hrvatska i Panama (oko 4.000.000 stanovnika) i nešto manji Urugvaj za Island divovi.
Island nije bio ispred nas samo u kvalifikacijama, “ledeni otok” svjetlosnim je godinama ispred nas u sportskom standardu i organizaciji sporta i nogometa. To objektivno nije neki pothvat, jer koji je uspjeh biti ispred zemlje u kojoj strategija sporta i nogometa ne postoje, a u tim je djelatnostima najuspješnija uopće.
Svu bijedu i tupost naše političke scene pokazuje tek letimični pogled na pojedine reakcije nakon hrvatskih pobjeda u Rusiji, npr. Glavaševića (SDP) i Grmoje (Mosta) koji su zaključili da je radost Hrvata “samo predah od realnosti, i čim to prođe, vraća se pesimizam”.
Na stranu što su to rekli pakosnici koji su i prije početka prizivali krah i neuspjeh reprezentacije, to je mentalni sklop više-manje cijele tzv. društveno-političke elite koju plaćamo da skrbi o državi, a prema svojim mjerilima rade to tako da država bude što neuspješnija i zaostalija.
Čemu da se uspoređujemo i učimo od boljih i uspješnijih od nas, poput Islanda, kad i premijeru više odgovaraju usporedbe sa siromašnom Afrikom!?
Da parafriziramo, što bi dali Burundi, Kongo ili Zimbabve da imaju takvoga genija vizionara na čelu države. A što bi dali Islanđani? Pa oni su toliko “zaostali” da imaju samo jedan službeni automobil s vozačem za predsjednika države. Nemaju raskošan vozni park za uhljebe, ali imaju desetke nogometnih terena pogodnih za igranje cijele godine, u prosjeku jedan teren na stotinjak registriranih igrača i igračica. A imaju ih više od 20.000 registriranih ili svaki 16. stanovnik Islanda je registrirani nogometaš/nogometašica. Vlada Islanda subvencionirala je izgradnju terena, a dužnost je lokalnih zajednica da ih održavaju i osiguraju besplatno korištenje svima koji to žele. Da naglasimo - besplatno, svima!
To je onaj ideal za koji nas državni činovnici i paraziti uvjeravaju da je nemoguće sprovesti u Hrvatskoj, da bavljenje sportom postane besplatno i dostupno svoj djeci. Do 21. stoljeća, do 2000. godine nogomet se na Islandu zbog klimatskih uvjeta praktički nije ozbiljno igrao niti imao bilo kakav društveni značaj. Počelo je od 2002. godine s izgradnjom šest natkrivenih i grijanih terena, pa 20 igrališta s umjetnom travom, pa 120 manjih terena u sklopu škola… pa su već uoči Eura 2016. na kojem su Islanđani bili apsolutni hit imali 180 nogometnih terena… Grijane i s rasvjetom da pobijede dugu islandsku noć.
Uz dvjestotinjak novosagrađenih igrališta, educirali su i trenere, 180 s UEFA-inom A licencom, više od 600 s Pro licencom i broje po jednog stručnjaka na svakih 500 Islanđana (Engleska kao kolijevka nogometa, ima jednog na 10.000 stanovnika….) Djecu od najranije doba treniraju školovani stručnjaci, a ne priučeni klupski oružari. Razvili su se u nogometnu naciju za manje od 20 godina.
U nogometnu obnovu nisu krenuli s ciljem da bi postali loptačka velesila na Eurima i Mundijalima. Ne, sproveli su državni projekt da im je nogomet vrlo važan za zdravlje nacije.
Krajem devedesetih godina Island se suočio s istraživanjem da u Europi imaju najveći postotak tinejdžera koji konzumiraju alkohol, cigarete i drogu, više od 40 posto već od dobi od 15 godina. Napravili su sveobuhvatni akcijski plan, uključili timove stručnjaka sa svih područja, od liječnika, psihologa, kineziologa, demografa, sociologa, aktivno uključili roditelje i učitelje, kako da to suzbiju i omoguće zdraviji život svojoj djeci, a time i cijeloj naciji i razradili glavne smjernice: organizirane aktivnosti mladih, naročito sportske, pet puta tjedno, te da večeri i nedjelje tinejdžeri provode u obiteljskom okruženju.
Donijeli su zakone s okosnicom “kuća i škola”, uz obavezne sportske i ostale aktivnosti nakon nastave, nazvali taj ključni dokument “Mladi Islanda” i da ne duljimo - nakon dvadeset godina provedbe, broj tinejdžera koji piju alkohol pao je sa 42 posto na pet posto, onih koji su probali droge na sedam posto, maloljetnih pušača na tri posto…
Prilika za “baby boom”
Na sreću, tada na Islandu nisu imali premijera koji bi na alarmantne podatke lakonski odgovorio “pa što, pogledajte kako piju i drogiraju se u afričkim slumovima i južnoameričkim favelama”.
I još jedan islandski poučak - nakon senzacionalnog uspjeha na Euru 2016. na Islandu je zabilježen rekordni “baby boom” u povijesti. Istovjetni efekt zabilježen je i u Rijeci nakon što su lani osvojili povijesnu duplu krunu.
Opet srećom, Islanđani nisu imali mekušce u saborskim klupama koji bi ustvrdili “pustite nogometnu euforiju, brzo moramo natrag na naš teren, u sivilo, u pesimizam”. Jedno trivijalno istraživanje, prema kojem su Islanđani obdareniji od Hrvata (oni su druga najobdarenija nacija na Mundijalu), daje tim našim parazitima za pravo.
Srećom, ovaj put po nas, takvi ne nose vatreni dres, Hrvatska će Islandu barem na terenu moći pokazati mozak s jajima. I neka to potraje što duže, neka i nas nakon Rusije pogodi rekordni “baby boom” u povijesti.