‘Šampioni, šampioni’ orilo se na Lužnikima iz sektora gdje su bili hrvatski navijači, u trenucima kad je postalo jasno da Hrvati šampioni neće biti.
Ali, bila je to jasna poruka, ‘vi ste svoje napravili, svaka vam čast, bez obzira na poraz’! Navijači su potpuno ‘nadigrali’ Francuze, slavili kao da su osvojili naslov. Dugo je trajala ceremonija dodjele nagrada nakon utakmice, ali oni su ostali na tribinama, a onda, veliki dio njih i kad se spustio s tribina prema izlazu, nije htio napustiti krug stadiona. Stajali su kod izlaza i skoro dva sata nakon utakmice i dalje navijali: ’Luka Modrić’, ‘Zlatko Dalić’, ‘Ante Rebić’, pa sve one navijačke pjesme, pa i konačni: ‘Rusija, spasibo’!
Rođeno prijateljstvo
Ne samo da se u Hrvatsku vraćaju sretni zbog velikog uspjeha, već i bogatiji za jedno važno životno iskustvo. Ovo je prvenstvo spojilo Ruse i Hrvate koji su bili ovdje, rođeno je veliko prijateljstvo ‘običnog puka’, politika je nešto sasvim drugo.
Vjerujemo da je ta bezuvjetna navijačka ljubav koju su osjetili u Rusiji, pogotovo sinoć u Moskvi, Vatrenima bila bar nekakva utjeha. Bili su nakon susreta slomljeni, neki su popadali na travnjak, neki su jedva zadržavali suze. Posebno je emotivan bio Domagoj Vida, koji se nije mogao pomiriti da smo ostali na korak do zlata, tješili su ga suigrači, izbornik Dalić. Ma, tješili su jedni druge, još jednom pokazali zajedništvo i bliskost, kemiju koja je ovog ljeta uistinu posebna.
Pretpostavljamo da im nije bilo lako čekati tako dugo tu predaju medalja i pehara, radije bi da su to mogli brzo obaviti pa - kući. Ali, takav je protokol, za to vrijeme Francuzi su tračli uokolo sa zastavama, počela je i jaka, jednom davno netko je to interpretirao rečenicom da je i ‘nebo zaplakalo’. Francuze nije bilo briga, plesali su na kiši, slavili, grlili se i ljubili. Čestitali su im i naši, naravno, srdačno su se pozdravili Dalić i Deschamps, puno je tu suigrača, poštovanje je ipak obostrano.
Primijetili smo i da su suze ponovno zasjale u očima kad su Francuzi primili taj pehar, svi su osjetili da je nedostajalo tako malo da bude u njihovim rukama. Svakoga je od naših igrača ponaosob na postolju zagrlila i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Otišli su naši igrači potom do tribine iza gola na kojoj je bilo najviše naših navijača, naklonili su im se, dugo ih pozdravljali. Danijel Subašić skinuo je dres, podijelio ga nekome u publici, a onda pokazao fotoreporterima i ‘onu’ majicu s likom Hrvoja Ćustića. Josip Pivarić pozdravljao se s obitelji i prijateljima u publici pa skoro zakasnio na zaključno fotografiranje s medalja oko vrata u malo opuštenijem tonu. Stigao je u zadnji tren.
Vratilli se osmijesi
Bilo bi mu žao da nema tu uspomena, jedna takva fotografija, naime, s broncom iz 1998. godine krasila je zidove i Saveza dugo godina, izlazila na mnogim medijskim naslovnicama.
Naši su potom polako otišli u svlačionicu, vratili su se malo i osmijesi na lica, a Francuzi su uživali u vatrometu, bacali se po konfetima i uklizavali na mokri travnjak moskovskog stadiona. Ali, okolicom stadiona još je neko vrijeme odzvanjala hrvatska pjesma.