Putovanje ruskim željeznicama poseban je, zanimljiv i svakako avanturističan događaj. Nakon što su Vatreni otresli i Islanđane kao prašinu s kaputa, naša novinarsko-reporterska ekipa koja prati hrvatske protivnike uputila se u grad Anapu, tamo su smješteni Danci.
Anapa je lociran u Krasnodarskoj oblasti, po podacima koje smo dobili ima oko 50 tisuća stanovnika. Od Rostova na Donu udaljen je 319 kilometara. Ne izgleda previše, zar ne?
Na željeznički kolodovor u Rostovu stigli smo sat i pol prije puta, mislili smo da će to biti sasvim dovoljno, ali je na kraju ispalo ‘na knap’. Pri ulasku na željeznički kolodvor kontrole su kao na aerodromima, najmoderniji skeneri istražuju vaše stvari i svaki dio vašeg tijela.
Možda je razlog bila činjenica da je press-služba grada Rostova na Donu objavila da je domaćin utakmice Hrvatske i Islanda bio pod prijetnjom terorističkog napada?
Naime, kako su objavili neki portali, na adrese gradskih službi stigle su prijetnje napadima na objekte vezane uz Svjetsko prvenstvo, a jedan hotel je navodno i evakuiran. Tako da je osiguranje utakmice u Rostovu bilo iznimno, dosad neviđeno. Naime, prekrasni most koji spaja dvije obale rijeke Don i sve pokrajnje ulice u rasponu od 2,5 kilometara oko stadiona bile su potpuno blokirane, na stadion se nije moglo niti taxi prijevozom, tako da su navijači na ogled naših s Vikinzima mogli isključivo pješice. Isto je vrijedilo i za novinare, te sve ostale osim nogometaša i ‘vipovaca’.
No, vratimo se mi putu za Anapu. Nakon što smo prošli strogu kontrolu, krenuli smo na šalter kupiti karte za put, ali to je ovdje dosta smjeli pokušaj, jer takve radnje traju jako, jako dugo...
Ispred nas je bilo šezdesetak potencijalnih kupaca, pa nas je spasila jedna mlada ruska volonterka koja govori engleski i koja je vidjela da ćemo zakasniti ako ćemo stajati u redu. Novinarska akreditacija ovdje je ipak veliki plus. Odlazak na šalter preko reda je dobra stvar, ali i na taj način sve traje dugo, prodavačica karata vas traži putovnicu, pa se sve nekoliko puta pregledava.
Ruski vlakovi su nalik onima u kojima smo se na našim prostorima vozili nekih sedamdesetih godina, kad se na putu za more ‘presjedalo u Perkoviću’. U uski skućeni kupe ‘jedan s dva’ natrpali smo sve putne torbe, a nekako smo se uspjeli smjestiti i mi, malo manji i lakši kolege Vulas i Kovačev popeli su se na gornje krevete ‘na kat’, malo teži i viši Krušelj i moja malenkost ostali smo dolje.
Vlak ima 14 vagona, u svakom je jedan ljubazni kondukter koji vam na početku daje čistu posteljinu i jastučnicu kako biste sami zamijenili one stare od prethodnih putnika. Ne, nismo tražili spavaća kola, kupili smo samo kartu ‘za drugi razred’, a dobili smo to što smo dobili. Ima i onaj ‘treći razred’ u kojem nema kupea, nego je sve ‘open space’, ljudi su nakrcani jedni na drugima. Iz tog prostora brzo se počeo širiti miris pečene piletine, ali i još neki neidentificirani.
Vlak je stajao na svakoj stanici usput, a putovanje od 319 kilometara trajalo je 8 sati i 25 minuta. Jure ruski vlakovi skoro kao japanski...