Počinje 13. kvalifikacijski ciklus u kojemu će igrati i Hrvatska. Znamo da smo u prethodnih 12 čak 10 puta izborili nastup na velikom natjecanju. Nekad lagano, kao prvi u skupini, nekad smo strepili do samog kraja, pa prolazili kroz dodatne kvalifikacije. No, zanimljiv je podatak da je Hrvatska od tih 12 pokušaja samo triput krenulo sa stopostotnim učinkom u prve dvije utakmice. Ćiro Blažević, Cico Kranjčar i Niko Kovač bili su izbornici kojima je to uspjelo.
No, krenimo redom. Ne zaboravimo da su ovo kvalifikacije za Euro 2020., a jedina dva natjecanja koja je Hrvatska propustila bila su 2000. i 2010. Euro i Mundijal. I oba su došla nakon zapaženih rezultata i igara na proteklom SP-u. Bronca 1998. prethodila je neplasmanu na Euro 2000. Tada smo u kvalifikacije krenuli porazom od Irske (0:2) i pobjedom na Malti (4:1), na kraju nam remi protiv tada još Jugoslavije u Maksimiru nije bio dovoljan za plasman.
Neobičan termin
A kvalifikacije za SP 2010. došle su nakon dobro odrađenog, ali nesretnog i tužnog Eura u Austriji i Švicarskoj i onog ispadanja od Turske. Pobjeda protiv Kazahstana u Maksimiru najavila je još jedan uspješan ciklus, međutim, uslijedio je koji dan kasnije domaći poraz od Engleza (1:4) kad je postalo jasno da ćemo jako teško ponoviti protekle kvalifikacije. Tradicija koja upozorava, što li nam se tek sad sprema nakon srebra u Rusiji, a ‘vrijeme’ je da propustimo jedno veliko natjecanje.
Posebnost ovih kvalifikacija svakako je termin, prvi put startaju u ožujku, a Liga nacija i onaj startni poraz od Španjolske (0:6) pokazuju da je to za Hrvatsku bolja opcija. Jer u rujnu, nakon velikog pražnjenja na velikim turnirima, očito nam nije baš najbolje išlo.
Znači, u one prve kvalifikacije, za Euro 1996. Hrvatska je krenula s dvije pobjede. Estonija i Litva u to su vrijeme bile drugi nogometni svijet, ali nije bilo lako. Dvaput po 2:0, u Tallinnu i Zagrebu usmjerilo je put u tim kvalifikacijama. Znamo ih je Hrvatska završila na prvom mjestu ispred Italija i otišla na svoje prvo veliko natjecanje. I u kvalifikacijama za EP 1998. krenula je Blaževića momčad jako dobro, pobjedom nad BiH u Bologni (4:1), ali onda su slijedila tri remija (Grčka, Danska, Slovenija) koji su zakomplicirali situaciju u skupini. I sjećate se kako smo došli do Francusku, uz puno sreće i spleta okolnosti.
U borbu za Svjetsko prvenstvo 2002. krenula je Hrvatska s dva remija (Belgija, Škotska), no i unatoč tome uzela prvo mjesto u skupini. Onda je slijedio najlošiji start dosad, u prve dvije utakmice kvalifikacija za Euro 2004. momčad Otta Barića upisala je remi s Estonijom (0:0) i poraz u Bugarskoj (0:2). Put do Portugala na koncu je ispisan u doigravanju protiv Slovenije.
Rijetkost su obje
Zlatko Kranjčar, dakle, bio je tek drugi koji je u prvih 180 minuta kvalifikacija upisao dvije pobjede. Prvo protiv Mađarske (3:0) u Maksimiru, zatim i 1:0 u Švedskoj. Rasplet je bio logičan, po jutru se dan poznao, Hrvatska je s prvog mjesta otišla na SP u Njemačku. Odlično je i nakon SP-a u Brazilu, gdje se Hrvatska nije pokazala u bogzna kakvom svjetlu, počeo kvalifikacije za 2016. i francuski Euro, Niko Kovač. Pobjeda nad Maltom (2:0) u Maksimiru, pa trijumf u Bugarskoj (1:0) donijeli su veliki optimizam na samom početku.
Međutim, prvi je put tada Hrvatska, nakon dvije startne pobjede, zamalo ispala, Kovač nije dočekao kraj kvalifikacija, a Ante Čačić bio je taj koji je doveo Vatrene do Francuske. A onda ni on nije uspio na početku proteklih kvalifikacija pobijediti u prve dvije utakmice, početak je bio remi s Turcima (1:1) u Maksimiru, nakon toga je uslijedila velika (6:0) protiv Kosova u Albaniji.
U zbroju, rijetkost je da Hrvatska pobjeđuje u obje utakmice na startu kvalifikacija, a kad to učini u dva od tri slučaja plasirala se na veliko natjecanje. I to kao prva u skupini. Tako da bi šest bodova protiv Azerbajdžana i Mađarske sigurno bili veliki zamašnjak.