PIŠE: SLAVEN BILIĆ
Iskreno rečeno, ne znam što bih pametno u ovom trenutku mogao kazati u taktičkom kontekstu. Gledao sam utakmicu emotivno potpuno ‘in’ i kao navijač, više nego trener, subjektivnost utječe na tvoje prosudbe. Zato ću u ovom slučaju nekome možda djelovati manje uravnoteženog pogleda, iako mislim da su epilozi Hrvatska - Argentina podosta jasni…
Gledajući rezultat, ime suparnika, scenu utakmice, važnost uloga, ovo je bila čista desetka! Ono što je Luka Modrić kazao nakon utakmice, to je to, savršena utakmica! Unutar 90 minuta, po svim kriterijima, Hrvatska je fakat odigrala top utakmicu! Bila je kompaktna, koncentrirana, odlična u bloku, učinkovita u visokom presingu, bilo je jednostavno sve kako treba biti!
Zašto je to tako na kraju ispalo? Ono što sam u najavi apostrofirao, to se potvrdilo u igri. Argentina ima momčad u kojoj se veći broj igrača muči s izgradnjom napada. Ako je protiv Islanda bio problem kako razvijati napad nakon centra, protiv Hrvatske im je bila nauka kako uopće doći do centra. Prije svega zato što su trojica napadača, Mandžukić, Perišić i Rebić, uz pomoć Modrića i Rakitića, maltretirala obranu Argentine i kao napete puške bili spremni napasti tko god je od tri stopera imao loptu.
Argentinci nisu baš tako slabi kako su ispali, ali jednostavno nisu imali rješenje za tako agresivnu igru naših, nisu uspjeli spojiti pas do Messija. On je protiv Islanda imao više udaraca nego svi suparnici zajedno, ali protiv Hrvatske bio je potpuno neutraliziran, jer su naši odigrali fenomenalnu defenzivu.
Kad je u pitanju faza ofenzive, onda su Vatreni bili točno onakvi kakvi moraju biti. Uz presing, bili su moćni u posjedu lopte, te su na svaki način izazvali veliku nesigurnost kod suparnika, kako u obrani tako i u pokušaju građenja igre. Meni osobno to nije iznenađenje. Mapa svjetskog nogometa neće se promijeniti nakon ove utakmice, Argentina će uvijek biti u statusu velikana naspram (i) nama. Činjenica je da mi prvi put imamo reprezentaciju koja je individualno jača, čiji su igrači važni akteri najvećih klubova. Zato je razliku u ovoj utakmici učinila egzekucija taktike. I Sampaoli je imao ideju koja je teoretski bila dobitna, ali na terenu je Hrvatska bila uspješnija u nametanju svoje ideje igre. I to ne govorim u kontekstu događanja kod 1:0 ili 2:0, nego u ‘govoru tijela’ naših kad je bilo sve otvoreno, na 0:0. Svaki naši igraš htio je loptu kad smo bili u njenom posjedu, svaki naš igrač želio je presjeći loptu kad su je imali Argentinci. Svi su naši grizli u svakoj opciji i trenutku, njihovi su uglavnom čekali drugog da to učini…
Zašto smo bili tako dobri? Zato jer su svi bili glavni u zoni svog djelovanja, ali su bili više nego dobri kad je trebalo pomoći suigrači u njegovoj zoni. Kao kad je, primjerice, Vrsaljko, odličan na boku, odlazio u pomoć Lovrenu, i obrnuto. Puni snage, odgovorni i spremni za svaku žrtvu, naši su djelovali doista moćno. Govoriti u tom kontekstu o Modriću ili Rakitiću djeluje mi samo kao ponavljanje. Zato ističem Brozovića, koji je odigrao veliku utakmicu i time doprinio da o trojki veznjaka govorimo u superlativima. Veza je ključ igre, srce momčadi. gledam druge reprezentacije na ovom prvenstvu. Pa vidimo veziste koji su moćni u igri prema naprijed, ali deficitarni u fazi defenzive (Coutinho, Iniesta, Banega, Özil...), ili one koji su jaki u defenzivnoj postavci, ali su nedovoljno dobri s loptom (Mascherano, Paulinho...). najčešće, ekipe rade kombinaciju jednih i drugih. Ali rijetko tko ima veziste koji su kompletni kao hrvatski! Oni svi (i Badelj i Kovačić) znaju čuvati i praktično sakriti loptu suparniku, znaju stvoriti višak probojem ili dodavanjem, izgaraju u obrani i žrtvuju se za momčad te bacaju na glavu kad idu u presing.
Dodam li da su i napadači takvog pristupa, onda je lakše razumjeti zašto su Argentinci, počevši od golmana, bili na sto muka, uplašeni i neodlučni… Možda sam malo euforičan, ali mislim da je to zdrava euforija kad navodimo ono što je viđeno. No, reći ću vam, s kolegama sukomentatorima na ITV-u dobivam slične back-upove. Patrice Evra mi je dva dana prije utakmice govorio da su Francuzi na Euru 2016. ozbiljnije počeli promišljati ambiciju naslova TEK kad su vidjeli da je Hrvatska ispala. Roy Keane, koji je bio suzdržan nakon prve utakmice, oduševljen je onime što je njemu pokazatelj moći jedne momčadi, a to je kolektivan duh i izgaranje momčadi. Slažu se analitičari, od svih reprezentacija dosad na SP-u jedino su Francuzi, uz Hrvatsku pokazali nužnu kompaktnost i tehničku uvjerljivost za one selekcije koje pretendiraju napraviti veliki rezultat.
Održati ravnotežu
Dakako da je sada najvažnije održati ravnotežu u reprezentaciji. U tome je glavna uloga izbornika i igrača, jer navijači su po definiciji skloni euforiji. Održati balans u momčadi znači prepoznati sva dobra iskustva koja su donijela uspjeh u prethodne dvije utakmice, te iskoristiti ih za jačanje samopouzdanja pred iduće izazove.
Slaven Bilić
Ono što smatram kao forte ove reprezentacije to je ogromno iskustvo. Imamo igrače koji su prošli više turnira, imaju ožiljke s Eura i SP-a, i jako dobro znaju gdje se mogu napraviti iskoraci. Dovoljno se sjetiti kako je Hrvatska potrošila čak tri izbornika od 2012. godine u finišu kvalifikacijskih ciklusa, što znači da igrači mogu znati gdje se griješilo odnosno što to nije štimalo. Meni je sjajno to da su nakon tolikih godina ostali gladni uspjeha, a kvalitetu im nitko ne može uzeti ni osporiti. S energijom koju iskazuju odaju mi da su dostigli najvišu točku zrelosti… Hrvatska je, bez lažne skromnosti, ekstra klasa. Ona, nakon godina motoričkih deficita, napokon ima momčad koja nudi hitrinu u sredini, a puno brzine prema naprijed. Nekad smo bili sretni s Bokšićem, Jarnijem i Olićem, svjesni da smo kao nacija igrački sporiji. Danas, međutim, imamo hitre kao Perišić, kontinuirano rastrčane i sveprisutne kao Mandžukić, a imamo i jednog Rebića koji je brz kao metak. Imamo i bekove,koliko god ih osporavali neki, koji su čvrsti i hitri. Sva ta moć dolazi do izražaja na ovom prvenstvu.
Gdje možemo? Eto, to je ona euforija koju smatram negativnom. Ima toliko pozitive iz ova dva dvoboja, pogotovo s Argentinom i možemo o tome pričati euforično ali samo u kontekstu idućeg izazova koji se zove Island.
Galamiti kako smo sada sposobni za tko zna što samo je šteta. Kalkulirati? Nisam pametan sto se tog tiče. Podsjetit ću, na EP-u 2008, uz nas su prolaz nakon druge utakmice grupe ostvarili Nizozemska i Portugal. No, u polufinale su nakon toga išli Turska, Rusija i Njemačka koje su treću utakmicu morale igrati za plasman u četvrtfinale, i nisu odmarali igrače. Je li to slučajnost ili nije ne znam, ali je dobro imati na umu.