S kime Hrvatska igra u finalu Svjetskog prvenstva? S Afrika Unitedom ili Francuskom? Vatreni brane “čast Europe” protiv afričkih nogometaša ili Francuza? Jesu li takve teze rasističke? Jesu. Prozirno se kroz njih guraju rasističke konotacije.
Previše je takvih pitanja i polemika posljednjih dana i potpuno su izlišna. Jesu li u biti legitimna? Jesu, ali ako se postavljaju bez prikrivenih primisli.
Isto kao što o našim igračima znamo sve, da su podrijetlom iz Slavonije, s dalmatinskog krša, obale ili Bosne i Hercegovine, od Zatona Obrovačkog i Vinjana Donjih do Sikirevaca, od Donjeg Miholjca do Dervente i Zenice, tako možemo znati i otkuda su Galski pijetlovi.
To ništa ne mijenja na jedinoj istini: najbolji hrvatski nogometaši igraju protiv najboljih francuskih. I točka.
Čuđenje u svijetu
Da, najbolji francuski igrači rođenjem i korijenima jesu iz Konga, Mauritanije, Kameruna, Malija, Gvineje, Toga, Angole, Senegala, Alžira… Osamnaest od 23 igrača su imigrantskih korijena. Pa što, svi su Francuzi.
Da igramo protiv Australije, igrali bismo protiv nogometaša iz Grčke, Škotske, Irske, Njemačke, Poljske, Hrvatske… Svi su potomci doseljenika i svi su Australci.
Druga je stvar što su Vatreni čuđenje u svijetu i što su državu od četiri milijuna stanovnika, što je 0,0005 svjetske populacije ili iz zemlje koja zauzima 0,009 posto svjetske površine, uveli u najspektakularnije finale u svijetu, u finale koje vrijedi milijarde za milijarde ljudi.
Uvrstili su Hrvatsku kao tek 13. zemlju od FIFA-inih 208 država članica u povijesti koja nastupa u velikom finalu. Zemlju koju je iz svemira teže primijetiti na globusu od Kineskog zida.
To je pravo čudo, inače svima nezamjetna Hrvatska zahvaljujući nogometu i kockicama na krovu je svijeta, tretirana poput velesile.
I to protiv velesile u svakom pogledu, Francuske čiji je jezik službeni u tridesetak svjetskih zemalja, s petnaest puta više stanovnika od Hrvatske i koja ima više registriranih nogometaša nego što je u Hrvatskoj punoljetnih muškaraca.
Kada bismo banalizirali, onda bismo zaključili da je za Hrvatsku plus što igra protiv afričkih igrača u francuskom dresu. Dosad smo uvijek pobjeđivali Afrikance: Kamerun na SP-u u Brazilu, Senegal u pripremama za Rusiju, Nigeriju u Kalinjingradu. Usporedbe s Afrikom u drukčijem kontekstu možda bi odgovarale i hrvatskom premijeru.
Ali nije tako, igramo protiv najbolje selekcije iz drugog dijela ždrijeba, protiv bivših svjetskih prvaka, na kraju, vjerujemo, druge najbolje selekcije na Mundijalu.
Francuska je iz svoje nepregledne nogometne baze dovela one najbolje u Rusiju i oni nisu samo vrhunski nogometaši, također su i supermotivirani, čvrsti i karakterni ljudi.
I njih su u Francuskoj gledali kao imigrante, kao strance što najbolje znaju milijuni iseljenih Hrvata u svijetu. I oni su morali uložiti dodatni napor da bi se dokazali i uhvatili svoje mjesto pod suncem i bili prihvaćeni kao priznati članovi francuskog društva. Ti dečki su također rođeni borci, iza svakog od njih je jedinstvena, nestvarna priča o probijanju kroz život, jer i oni su od prvog dana naučeni da se moraju boriti i krvavo izboriti da bi zaslužili poštovanje. I njima će motiv i srce danas biti veće od Eiffelova tornja.
Njima se ravnopravno i može suprotstaviti jedino momčad poput hrvatske, sinovi Oluje, igrači koje je život rano naučio da im nitko ništa neće darovati, da se za sve moraju muški postaviti i “potući”. Počevši od izbornika Zlatka Dalića, koji je prošao trnovit put od Livna do Emirata, do kapetana Luka Modrića koji je danas priča broj jedan svih svjetskih medija, predvodnik djece prognanika i djece rata.
Mali Luka beskrajno velikog srca, kao živi primjer borbe Hrvata za opstanak, živi svjedok svih naših tragičnih priča, mali stradalnik čije je djetinjstvo najbrutalnije obilježio rat, koji je iz drvenih štitnika koje mu je napravio otac postao najbolji igrač svijeta. Dečkić s obrovačkog krša sa Zlatnom loptom na kraju puta.
Nevjerojatnu snimku malog Luke Modrića autor Pavle Balenović je postavio na društvenim mrežama, a našeg kapetana kako, tada kao 5-godišnjak, bez straha na velebitskoj buri i pod paskom gladnih vukova tjera ovce u tor u sklopu rodne kuće se može vidjeti na ovoj poveznici od 2:30 minute.
Naš, hrvatski Nipper, mali stripovski junak koji je obilježio mnoga djetinjstva, napušteno siroče koje je svoje snove moglo ostvariti samo s loptom.
Zlatni Luka je ista takva nogometna bajka, najljepši scenarij iz snova.
Morao je postati najbolji nogometaš na svijetu i najslavniji Hrvat na planetu, da bi se tek sad, nakon 28 godina otkrila snimka kako u plavom kaputiću, kao petogodišnjak vodi koze na ispašu po dalmatinskom kršu i buri.
Trebao nam je Luka
Možda je i to dio onog višeg plana, nama nedokučivog, da nam se upravo sada, u trenucima najvećeg veselja, pokaže kakvog nam je dobrog, vrijednog pastira Luku, Bog podario.
Vidim ga s trofejom i sa Zlatnom loptom i znam da će ga tako danas vidjeti cijeli svijet, ali samo će Hrvati moći razumjeti, shvatiti što to znači.
“Tko na tvrdoj stini svoju povijest piše…”
I kako završava ta pjesma “opet nova zora rudi, poslije dugih ljeta Hrvatska se budi, naš se barjak vije…”.
Orit će se sutra, pjevat će cijela Hrvatska kad Zlatko i Luka dovedu svoje “stado” na Trg bana Jelačića, pred stotinu tisuća ljudi ili kako to još uvijek mnogi žele nametnuti, pred stotine tisuća mahom marginalaca koji će baš čekati tramvaj.
Trebao nam je Luka, trebali su nam Vatreni, da se probudimo.