Oprosti, Ivane Pavle Drugi. Ni naš najdraži papa, prvi koji je stupio na hrvatsko tlo, 1994. godine, nije bio ovako dočekan u Hrvatskoj.
Nemoguće su usporedbe, kao i s Beatlesima iz najvećih dana, s toliko je ljubavi i zahvalnosti, pomiješanih emocija ponosa i ludosti, mogao biti dočekan samo još Goran u Splitu nakon Wimbledona 2001. godine.
Vatreni su ponedjeljak, 16. srpnja, upisali u hrvatsku povijest, u kolektivnu memoriju naroda. Dan sreće i emocija koji će prerasti u mit i ako je sve uz Vatrene u vrijeme ruskih dana bilo neopisivo, onda će taj ponedjeljak ostati zapamćen kao neopisivo neopisivog.
Emocije koje čuvamo ono su najvrednije u životu, a svima nam je najteže izreći osjećaje i pretvoriti ih u riječi.
Uza sve što su vatreni sinovi učinili na Svjetskom prvenstvu, za sva će vremena ostati ovo: omogućili su mladima, novim naraštajima, da uživaju u zajedničkom nacionalnom veselju, onima koji još nisu bili rođeni kad se slavilo Brončane 1998., Gorana 2001. godine ili Janicu 2002. godine.
Scenes. #BeProud #Croatia #Vatreni pic.twitter.com/8lTZUyHVgB
— HNS | CFF (@HNS_CFF) July 16, 2018
Sad će i taj naš naraštaj 21. stoljeća, još tinejdžeri ili tek stasala mladost, imati ispunjeno srce, svoj događaj iz snova koji će moći prepričavati djeci, kako je to bilo kad smo mi bili mladi, jednog ljeta 2018.
Jednom u životu. Koliko god bilo nezahvalno ponavljati da je to neponovljivo, da se više ne može dogoditi, jer i to jednom dovoljno je za cijeli život, uistinu ne znam može li se ikada više ponoviti vatreni dan iz najljepših snova.
Na sreću, tako se govorilo i 1998., jednom i nikad više.
Komadić raja
Do tog ponedjeljka dva desetljeća poslije. Dan kad su naši ljudi iz iseljeništva pohrlili u domovinu, dan kad je Hrvatska izgledala kao najljepše mjesto za život na svijetu, pravi komadić raja. Dan kad su ljudi čekali od pet ujutro, cijeli dan da bi bili dio vatrenog dočeka.
Vatreni Mundijal stane, zapravo, u dvije riječi koje su Dalić i njegovi dečki uveli u svakodnevnu upotrebu: poniznost i zajedništvo.
Dao Bog da ih doista izgovaramo i živimo po njima svaki dan.
Po zajedništvu i nesebičnoj požrtvovnosti koju su imali jedni za druge prepoznali su ih svi u svijetu.
Zato su ih prozvali najhrabrijom i najčasnijom momčadi Svjetskog prvenstva, reprezentacijom za koju su navijali i oni koji su jedva čuli za Hrvatsku. Prvaci srca svijeta - tako su ih prozvali strani mediji. Premda je baš to zajedništvo najpotrebnija poruka koju su mogli poslati Hrvatskoj.
I poniznost koja objedinjuje zahvalnost, mir, odlučnost, sigurnost... Nisu nam mogli dati više.
Plodovi vatrenog Mundijala vide se već po igralištima, po klincima koji jure za loptom u vatrenim dresovima, po malim modrićima, lovrenima, vidama, mandžukićima, rakitićima, perišićima...
Efekti sreće
Još jači i ljepši efekti vatrene sreće i razdraganosti mogli bi biti vidljivi na proljeće 2019. godine, za devet mjeseci. Valjda nam slijedi rekordni baby boom kao što je bio nakon Eura 2016. na Islandu i u Rijeci nakon dvostruke krune 2017. godine.
I da ne fantaziramo kako bi se sve Hrvatska mogla promijeniti na krilima i poukama vatrenog uspjeha, koliko ta pozitivna energija i zanos mogu pokrenuti Hrvatsku nabolje, prvi dobitak ovog veličanstvenog dočeka i iskazivanja ljubavi Vatrenima može biti ako se Dalićevi Vatreni zadrže na okupu.
Ovakav doček i silina emocija brišu bilo kakvu racionalnu granicu i trebao bi poljuljati one koji razmišljaju ili su već donijeli odluku da se s Mundijalom opraštaju od vatrenog dresa.
U prvom redu kapetan Luka Modrić, pravi vođa momčadi, koji je Zlatnom loptom zaokružio svojih 12 godina vjernosti reprezentaciji i najavio oproštaj.
Uči nas to i Ćirin primjer s Brončanima ‘98., koji u trenucima najveće slave nisu uspjeli osigurati plasman na prvo sljedeće natjecanje, Euro 2000. godine. Za šokantni pad bilo je dovoljno što su ostali bez kapetana Zvone Bobana.
Modrić ovom sastavu znači još puno više. Bez Luke to više ne bi bila ista momčad, kao što to ne može biti ni Real. Kapetan Modrić više je od predvodnika, on je od onih igrača koji svoje suigrače čine boljima i koji su uopće rijetki u povijesti sporta. Da, poput Cruijffa, Maradone, Zidanea, Ronalda, Messija...
Pitanje izbornika stupidno je potezati i s tim dvojcem na čelu, Dalićem i Modrićem, Zlatkom i Zlatnim, Hrvatska za dvije godine može napasti europski tron u prvom Euru koje će se igrati širom kontinenta s finalom u Londonu 2020. Luka, povedi Vatrene prema Wembleyju.
Nećemo valjda opet 20 godina čekati ovakav, nestvarni dan u Hrvatskoj. Beskrajni dan za koji smo željeli da nikad ne završi.