Premda će trebati dani da trezvene glave analiziramo što se zapravo događa Hrvatskoj u Rusiji, i utakmica protiv “zbornaje komande” na prvu je loptu donijela neke zaključke.
Baš kao i u svim dosadašnjim dvobojima na Mundijalu, Hrvatska je i ovoga imala nekoliko ključnih točaka, po kojima ćemo pamtiti ovaj sraz u Sočiju. Iako su raščlambe poslije euforičnih noći prilično nemušte, ovo je ipak samo jedan mali dodatak cijeloj priči, koja je na kraju ispala fantastično...
Pobjednički karakter
Kada jednom prođeš na mentalnoj snazi, to još i može biti slučajno. Ali ako to napraviš dva puta zaredom, onda nema dvojbe - psihički si monstrum! I nakon Danske Hrvatska je u produžetku s Rusijom prošla “rollercoasterom” emocija, od euforičnog pogotka Vide do defetističke spoznaje uslijed Fernandesova pogotka za izjednačenje. S takvom spoznajom, realno, prilično je teško ući u raspucavanje penala, jer mora te negdje poput sjene pratiti ta misao da si bio na korak od sna, a sada krećeš ispočetka. No Hrvatska je opet pokazala da je preboljela i Beč, i Lens, i onu Tursku, ali i Portugal otprije dvije godine. S gardom pobjednika ušli su u seriju penala, gdje znaš da će Subašić obraniti bar jednom, a Rakitić hladnokrvno, kulerski poentirati.
Ta Hrvatska, koja se, konačno, dva puta i vraćala iz rezultatskog minusa, zalog je velikog optimizma uoči velikog, grande finala ovog nogometnog bala pored Teatra Boljšoj.
"Ne, ne treba mi psiholog, ja sam dovoljan", odgovorio mi je Dalić uoči priprema za SP.
Iskreno, tada sam bio malo sumnjičav, no Dalić me razuvjerio. On je ovoj reprezentaciji mental coach.
Domagoj Vida
"Šefe, ja ću", ponudio se sam u času kada je Dalić pogledavao tražeći petog izvođača, a svi su kriomice okretali glavu.
Ulog je polufinale Svjetskog prvenstva, a Josip Pivarić se i zbog onog promašaja protiv Danske nije osjećao najbolje, što je i razumljivo. I onda je u krug ušetao ovaj pozitivni luđak, branič po vokaciji, uzeo loptu i pospremio je visoko, neobranjivo, baš frajerski u Akinfejevljevu mrežu. Za tako nešto trebaš imati petlju, samopouzdanje i odlučnost. Domagoj Vida ima sve to. Uz Dejana Lovrena sazidao je sjajan stoperski zid, taj tandem izgleda briljantno, onda je u produžetku zabio gol deseterostruko važniji od onog protiv Ludogoreca, a za kraj priče zakucao je penal u rašlje i time dodatno rasteretio svoje suigrače. Za konačnu potvrdu velike večeri i velikog turnira.
Možda nije Roberto Baggio, ali Domagoj Vida je zlatni repić hrvatskog nogometa. Bez ikakve dileme.
Prostor za napredak
Nećemo otkriti toplu vodu rekavši da Hrvatska u sebi još ima silne rezerve što se same igre tiče. To su, konačno, istaknuli i sami akteri, poput Andreja Kramarića, koji je istaknuo da “Hrvatska može mnogo bolje”. Realno, ni to nije inovativna umotvorina, no svi mi, pa tako i Zlatko Dalić, već dugo vremena konstatiramo kako Hrvatska ima velik problem s aktivnom igrom, kada se sučeli zatvorenom protivniku i potom sama treba kreirati akcije iz kojih će se rađati konkretne šanse. Uostalom, mi smo protiv Rusije imali više dugih lopti nego oni, što spada u rubriku “vjerovali ili ne”. Već dugo Hrvatska muku muči s postavkom u kojoj će se “hrvatski centri moći”, Rakitić i Modrić, iskoristiti kao kreatori kaosa u suparničkim redovima i to je nešto na što će se morati raditi nakon SP-a, pogotovo kroz utakmice Lige nacija.
Zasad, pak, postoji jedna sjajna vijest: nakon Danske i Rusije Hrvatska na putu prema tronu nema više takvih takmaca koji će parkati bus i organizirano se braniti, čekajući isključivo tvoju pogrešku. Utakmica s Engleskom bit će više nalik onoj s Argentinom jer “tri lava” vole igrati i nadigravati se, ići naprijed i iza ostavljati prazne koridore, kao stvorene za naše kontre i polukontre.
Jasno, Engleska je neusporedivo snažnija od ovakve Argentine, no po pristupu nogometu je bliska. Ta spoznaja veseli jer upravo smo na takvim temeljima zidali naš uspjeh kontra “gaučosa”, koji je ovim momcima definitivno ulio kanistar vjere u svlačionicu.