Kamera je, sasvim slučajno, švenkala Dražena Ladića i Ivana Perišića u tunelu uoči ulaska na teren. Na semaforu je pisalo 0-1, bilo je poluvrijeme, a Hrvatska je u tome času izgledala kao momčad kojoj treba jaka ruka pomoćnica.
- Ivane, vi to možete... - odjekivalo je negdje u eteru dok je Perišić Ladiću dao “pet” i istrčao na teren.
Izgleda kao nevažna sličica. I možda i jest. Ali u času kada je Hrvatska vapila da se Perja izvadi, izbornik i njegovi vjerni ljudi kazali su mu: “Čovječe, ti to možeš!”
Vjera se isplatila. Perišić je prvo postao Bruce Lee, a onda je i asistirao. Čekajući ga pet utakmica, pojavio se u šestoj. I uz pomoć dobrih prijatelja riješio je utakmicu. Čekajući Perišića, dočekali smo finale...
Dok je vani pucalo, a srca se slamala, Hrvatska je opet preokrenula sve. I nas doma. I one na trgovima, kafićima, gradovima. Konačno, i nas u redakciji. Potoci piva, neću vas lagati, slijevali su se ovom tipkovnicom dok ovo pišem, ali što? Koga briga? Ma mi smo u finalu Svjetskog prvenstva! Ne znam možete li vi, ali ne znam možemo li čak i mi to osvijestiti. U nedjelju u 17 sati, Hrvatska će igrati finale Mundijala s Francuskom!? To je zaista činjenica koju ni jutarnji aspirin i dupli espresso neće osvijestiti.
Ivan Perišić bio je čovjek kojeg smo čekali, a da bismo ga dočekali u 60 i nekoj minuti utakmice koja nosi finale, utakmice u kojoj smo ga, realno, željeli zamijeniti. No Dalić nije. I zato je on izbornik, a mi obični pikzibneri s nekoliko možda dobrih rečenica. I par velikih želja.
U času najveće radosti hrvatskog sporta u povijesti - oprosti Janica, ali to je tako! - možemo i mi nešto zajebati. Ali ovo s izrazitim veseljem. Zapravo, pišući ovo, mislim da se svi međusobno štipamo i pitamo - je li ovo zaista moguće? Pišući ovo, ja nisam siguran. Pivo je noćas bilo preblago, sinoć nas je sve opila - Hrvatska. Društvo, hvala vam, hvala vam do groba...