Nemoguće, nevjerojatno, jer u ono doba kad su "vatreni" osvojili brončanu medalju u Francuskoj i kad se stišala euforija radosti, jer svi smo bili pijani od sreće na račun pobjede nad Nizozemskom, dakle kad smo sutradan iščekivali finale, uvjeren sam bio da je taj podvig nemoguće ponoviti. I to ne zato, jer je bilo teško povjerovati da ćemo više ikada imati na okupu takve asove, velemajstore "baluna" kao što je klapa Zvonimira Bobana, nego zato jer Hrvatska u svjetskoj hijerarhiji ne može biti visoko rangirana.
A evo, doživio sam tu sreću, osobnu i masovnu, ova generacija Luke Modrića nadmašila je onu Zvonimira Bobana, što mi je bilo nezamislivo. Eto, onda sam bio ganut do suza, pisao sam tekst i gušio se od radosnog plača. Sad sam ovu pobjedu nekako drugačije, mirnije doživio, kao nešto normalno premda je sve itekako mirakulozno.
Kad smo 1998. izgubili polufinale, na onaj nevjerojatan način golovima Thurama, teško je bilo psihološki vratiti se, pogotovo jer su suparnici za treće mjesto bili Nizozemci. A oni su igrali sve bolje i u nokaut natjecanju pobijedili su jake reprezentacije (Jugoslaviju, pa Argentinu s po 2-1), u polufinalu su eliminirani poslije 1-1 s Brazilom na jedanaesterce. Međutim, kasnije se to saznalo, Nizozemce je baš dotuklo, tražili su psihički opravak odlaskom kućama.
Dogodio se još jedan detalj uoči utakmice, autobus s našim igračima je nadomak stadiona Park prinčeva zapeo, bez obzira na žandarmerijsku pratnju, koja je savjetovala da se krene u rikverc, a izbornik Ćiro Blažević je kao oparen skočio: 'Ne, stani, moja momčad se ne povlači', i igrači s vodstvom su izašli i stotinjak metara se probijali do službenog ulaza. Držim da su se dodatno motivirali...
Robert Prosinečki u 13., Zenden je izjednačio u 21., onda Prosinečki asistirao za pobjedonosni gol Šukeru u 36., pa do kraja patnja, hoćemo li izdržati. I ekstaza zbog pobjede koja je našoj domovini donijela do Moskve nenadmašnu brončanu medalju.