Još je teško. U jednome času misliš kako se Napoleon prilično zeznuo kada je rekao da mu treba 100 tisuća Hrvata, jer prvih pola sata s tribine Lužnjikija bilo je očito da ih je, zapravo, dovoljno 22, u drugome promatraš kako izgledaš sjajno, a gubiš san. Ova predivna igra ponekad je tako prokleto okrutna. S moskovske tribine, eto, promatrali smo dramu, a u biti tragediju u tri čina... Jer nitko me nikada neće uvjeriti u suprotno: ovo je bila naša utakmica!
1. ČIN - PRVO POLUVRIJEME
Krenuli smo kao nikad dosad, igrali smo utakmicu života. Stisnuli smo Francuze, koji nisu mogli disati, kontrolirali smo sve. U sebi, u nama, sve je gorjelo.
- Ovo ne možemo izgubiti...
A onda, onda je netko odlučio da će priča biti drugačije pričana. Faul kojeg nije bilo, ofsajd kojeg nitko nije sudio i autogol čovjeka koji bi se pojeo na terenu. Sve, sve odjednom.
I opet, još jedan povratak. Savršeni, za snagu, za novi početak.
I onda je ponovno netko odlučio ugasiti svjetlo. Možda sam subjektivan, ali probajte skočiti i gledajte gdje vam lete ruke. U malom trenutku, hipu sekunde. Možete li reagirati i maknuti ih? Sumnjam. Igrate li namjerno? Sumnjam još i više...
I tada, međutim, gledate teren. I svjedočite momcima koji su bolji. Koji dominiraju. Koji djeluju kao prvaci svijeta. I odlaze na odmor sa zaostatkom, ali dominacijom koja ti šapuće: "Ovo ćemo sigurno okrenuti. Ovo je naša utakmica..."
2. ČIN - DRUGO POLUVRIJEME
I opet, ispočetka, dojam je jednak. Vjerujemo, živimo, igramo, stišćemo. Tu smo. Pušemo im za ovratnik, Deschamps dolje na terenu vadi Kantea jer se boji da će ovaj pocrvenjeti. Strah ga je. Zaista jest. No potom slijedi hladni tuš. Znali smo da ćemo im otvoriti koridore, jer krenuli smo "va banque", znali smo da ćemo gdjekad patiti, ali bili smo do kosti uvjereni da ćemo svejedno sve preokrenuti. Jer ova Francuska nije bolja od nas. Štoviše...
Uglavnom: Pogba - bam, Subašić ne vidi. I potop, prva prava crna rupa, očekivana, koja je trajala desetak, petnaestak minuta, koja nas je bacila u bezdan. Mbappé još jednom. Za kraj.
Francuski novinari se naslađuju, besprizorno i nepristojno, hrvatskima glave uranjaju u laptope. Od nemoći. Jest, Mandžin je gol donio nadu, ali bio je to konačni prizor hrvatskog ponosa, točka na i ponosa koji nas je sve zajedno tjerao ovih mjesec dana. Znaš da nemaš šanse za najveći preokret u povijesti, svjestan si, no i dalje u tebi sve gori. Od ponosa...
3. ČIN - TUPILO I PONOS
Posljednji zvižduk donio je bespomoćno tupilo. Nemojmo se lagati, jesmo ponosni, do neba, ali bili smo i tužni. I ljutiti. Jer ovo je utakmica koju smo imali. Nisu te razbili, pa da im kažeš: "Svaka čast, bolji ste, adieu". Ne, to nije bio takav dvoboj. Ovo je bio dvoboj u kojem je Hrvatska bila bolja. I ne, nismo zbog toga loši luzeri, doista ne. Samo smo realni. I zato je osjećaj na kraju bio tako težak.
Znaš da te doma čekaju milijuni, željni da na tebe saspu tonu emocija i dobrih vibracija, znaš da si napravio najveći uspjeh u povijesti hrvatskog sporta, ali opet... osjećaš to bespomoćno tupilo. Ne znaš gdje pogledati, što činiti, kako si pomoći.
U času kad je zastor pao i kada si dolje na terenu vidio te umorne i hrabre junake, koji su zapravo osvojili srebro, a ne izgubili zlato. No to je zlato moralo biti naše. Moralo. Znaš to. I odlaziš u kišnu moskovsku noć, gdje od tapšanja dobivaš artrozu. No ni treća, četvrta, peta runda votke dobrih domaćina ne pomaže... Ovo je moralo biti naše. Je, srebro je veliko, ali... U Moskvi je taman prestala padati kiša. Suze nisu. Emocije su zaj... stvar.