Veličanstvena večer u Moskvi. Hrvatska je velikom pobjedom nad Engleskom izborila finale SP. Vatreni su nakon 120 minuta apsolutno zasluženo pobijedili momčad Gordog Albiona i došli nadomak nogometnog Olimpa.
Sve pohvale svim akterima utakmice. Igračima, stručnom stožeru na čelu s izbornikom Dalićem, te navijačima koji su u velikom broju došli bodriti naše (bio sam na stadionu i podrška je bila velika i glasna).
Utakmica je bila onakva kakvu smo je i najavili. Taktička, tjelesna i emotivna borba.
Utakmica kao cijeli život
Počela je loše za nas. Rani gol Trippiera determinirao je tijek utakmice u sljedećih pola sata. Što je i logično na utakmicama ovakve težine. Nas je sputao, a njima dao injekciju samopouzdanja. Bile su vidljive one situacije o kojima smo pisali prije utakmice. Odlično su koristili svoju brzinu i zadavali nam dosta muke rotacijom Kanea i brzanaca iza njega (Sterling, Lingard). Još je veći problem bio njihov sustav igre. Govorili smo da ćemo mu se morati malo prilagoditi, tj naviknuti na njega, jer još nismo igrali protiv ekipe koja igra 3-5-2.
A oni ga pokušavaju igrati onako kako ga treba igrati. Bili su jako rašireni kad bi otvarali igru i tako postavljeni onemogućavali našim prednjim igračima napraviti presing. Lako i često su dolazili između linija u zadnju trećinu i tamo dobro kombinirali. Uvijek su imali igrača viška. I samo nas je odlična igra uže obrane držala u igri (poglavito stopera koji igraju fenomenalan turnir). Naravno da je njima raslo samopouzdanje. I teško smo se nosili s njihovom rastrčanom mladosti.
Slaven Bilić
Odigrali su pola sata bez greške. Mi smo im u tome i pomogli. Zbog različitih sustava bilo je za očekivati da će naši bekovi najviše imati loptu. Englezi igrajući 3-5-2 imaju nominalno jednog igrača na svakom boku (Trippier i Young) i ako oni čuvaju Perišića i Rebića (što je najčešće bio slučaj), a vezni prate vezne, naši bekovi su u zoni oko centra slobodni i najčešće imaju loptu. To im je i bio naum. Najlakše je kontrolirati protivnika kad je lopta na boku daleko od gola. Tako su i oni zatvarajući sredinu ostavljali slobodnima Vrsaljka i Strinića. Tek kad bi njih dva otišla preko centra počinjali bi ih zatvarati. I to smo im mi olakšavali, dajući im dovoljno vremena za pomicanja. Igrali smo na boku s puno dodira, a potom mijenjali stranu preko stopera (umjesto preko Brozovića i dijagonalama) i tako im davali dovoljno vremena da se pomicanjima postave i zatvore nas. Odigravali smo i dosta dugih lopti koje bi oni hvatali, ili osvajali odbijene. I bili opasni u nekoliko dodavanja.
Rekao sam svojima na tribini da je najbitnije ne primiti drugi gol do poluvremena, smiriti se i na poluvrijeme ispraviti greške.
Već u zadnjih 15-ak minuta prvog poluvremena slika se počela mijenjati. Postajali smo češće i duže prisutni oko njihovog šesnaesterca, Modrić je preuzeo igru i postali smo opasniji vraćajući Engleze dublje na njihovu polovicu terena. Postali smo ravnopravni.
Tako je stiglo i poluvrijeme. Često znam reći da utakmica traje kao život. I ima svoje etape, svoje promjene raspoloženja, ritma i odnosa snaga. I drugo poluvrijeme je krenulo ravnopravno. Ali bilo je vidljivo da smo mi aktivniji (naravno nezadovoljniji rezultatom), da brže igramo, preko sredine hitro mijenjamo strane i tako dolazimo na bokove bliže opasnim zonama i u situacijama 2:1.
Njihov sustav nema duple bokove i jučer su Alli i Lingard morali iz sredine stizati Vrsaljka i Strinića na strani. Kako smo ubrzali protok lopte (Modrić, Brozović, Rakitić) i okretali strane preko sredine, a ne zadnje linije, Alli i Lingard sve su teže stizali na bok i radili ta duga trčanja. Teško je s tri igrača (a oni igraju s tri u sredini) držati širinu terena. Tako smo ih pritiskali sve više. I situacija se totalno promijenila. Počeli smo ih gaziti. I rasti još više. Preselili se na njihovu polovicu. I zasluženo izjednačili nakon odličnog ubačaja Vrsaljka i izvanredne reakcije Perišića.
Rekao sam da utakmica traje dugo. I da je kao život. Ali bez obzira na dužinu, i nju (kao i život) determinira nekoliko trenutaka koji je usmjeravaju. I kako je njihov rani gol utjecao na prvih pola sata, dao im samopouzdanje (oni praktički nisu napravili ni jednu grešku u prvih pola sata), a nas stisnuo, poremetio i zablokirao, tako je izjednačujući gol prelomio utakmicu. Nama dao krila i energiju, njih slomio. I utakmicu odveo u jednosmjernu ulicu. Uz bitnu razliku.
Mi smo se nakon njihova gola uspjeli vratiti u utakmicu. Oni nisu. Do kraja. Igrači najbolje osjete situaciju na terenu. I mi smo osjetili šansu. I zgrabili je. Modrić i suradnici su zagospodarili sredinom terena, Lovren i Vida “pojeli” Kanea i Sterlinga. To je omogućilo bekovima da se dignu i vrate Engleze još dublje u svoje polje. Do tada solidni Perišić razgoropadio se, odigrao fenomenalno do kraja, Mandžukić i Rebić pritiskali su stopere i Pickforda, a Englezi su počeli izgledati sve umorniji i ulazili su u nesigurnost, povremeno i paniku. Izdominirali smo ih totalno. I apsolutno zaslužili pobjedu. Mandžukić je fenomenalno osjetio gdje će doći lopta (pisao sam i ranije o njegovu izvanrednom osjećaju za igru i čitanje situacije) i savršeno zabio pobjedonosni gol. Do kraja smo zrelo čuvali loptu, opet je Dalić održavao ritam odličnim zamjenama (ponovno je Pivarić odlično odigrao svoju rolu) i apsolutno zasluženo pobijedili.
Mi smo fenomeni
Englezi su se u najavi hrabrili činjenicom da smo mi prije polufinala odigrali dva puta po 120 minuta plus “penali”, nadajući se da će to ostaviti traga na našoj fizičkoj spremi. Uz to neki naši igrači u trenucima utakmice stvarno izgledaju da ne mogu više, da su ostali bez snage. Ali mi smo po tome fenomeni. Mandžukić, Modrić, Rebić... na trenutke djeluju da su na izmaku snaga. I onda isti ti igrači nekako napune baterije i počnu sprintati kao da utakmica tek počinje. Jučer mi moji Ivana i Leo oko 80 minute govore da Luka ne može više. Da je gotov. I stvarno je izgledalo tako. No sto puta sam dosad vidio da je to samo predah koji treba. I odgovorio im da se samo minutu-dvije priključio na punjač i da ne brinu. I izdominirao je Engleze u produžecima. Kako on, tako i Raketa, Mandžo, Periša, Šime (ako ovako igra ozlijeđen, onda je najbolje da je uvijek ozlijeđen) i svi.
Jedan igrač zaslužuje posebne pohvale. Brozović. Njemu ne treba predah. Toliko trke (pametne), znanja, traženja lopte kad su drugi malo pali, kontroliranje sredine terena, oduzimanje, dupliranje, presing. Izvanredno je odigrao utakmicu.
To je snaga karaktera, vjera, zajedništvo, odricanje, želja koju malo nacija ima. I to nam je, uz veliku kvalitetu koju imamo, donijelo pobjedu. Najveću u povijesti hrvatskog nogometa. I plasman u finale SP-a.
Čestitke i velika hvala igračima, Daliću i stožeru, i navijačima na izvanrednoj atmosferi na Lužnikima.
Učinili su nas najponosnijima. U Francuskoj ‘98. su nam, nakon što smo pobijedili Njemačku, tiskali majice “Proud to be Croat”. Da je imam, sad bih je obukao i šetao Moskvom.