Vatreni su slavili vatreno u hotelu Swissotel, svirao je Mladen Grdović, izbornik Zlatko Dalić nije oči sklopio u noći sa srijede na četvrtak, no u podne je primio novinare iz tiska na “čašicu razgovora“. Emocije ključaju, Hrvatska je u finalu Svjetskog prvenstva, ovih dana “ne hodamo po zraku“, ali pamet u glavu - u nedjelju je jedinstvena prilika da budemo najbolji na svijetu, pobjednici i sve treba učiniti da je se iskoristi.
- Još na pravi način nismo svjesni koliko to znači što je Hrvatska u finalu Svjetskog prvenstva, ljudi koji imaju iskustva s time kažu mi da ćemo to znati tek kasnije. No, mislim da je bolje tako, ne obraćamo pažnju gdje smo i što smo, samo idemo, idemo i idemo do kraja. Ovo je povijest, nešto što će ostati uvijek zapamćeno u svima nama, ali i u hrvatskom sportu - pričao je Dalić opušten, pomalo i umoran, ali vidi se u njemu energija da svi zajedno još jednom zapnu.
- Samo sam iščekivao da završi, bio sam koncentriran da ne primimo gol, pa je bio slobodan udarac za njih u zadnjim sekundama, to me mučilo, nisam stigao u tom času ni o čemu drugom razmišljati. Kad gledam cijeli taj moj put u reprezentaciji, kazao sam da možemo nešto uraditi, i jesmo, ali nismo govorili o finalu, išli smo skromno, bez euforične najave, korak po korak…
I tako do Francuske.
- Ići ćemo u tu utakmicu kao i svaku. Stalno dečkima govorim - napravili ste, ali nije to “to”, još vi možete, pred vama je još jedna zadaća. Od prvih dana priprema ja sam gurao njih, možda mi nisu vjerovali pa su me sa skepsom gledali, što govorim, ali sada oni vuku mene, tvrde da možemo. To je moj najveći dobitak, to je njihova zasluga, koliko su jedinstveni, kompaktni. Na ovoj utakmici s Engleskom nekoliko njih u normalnim okolnostima ne bi igralo - kaže Dalić i pojašnjava:
- Rakitić je dan prije susreta imao temperaturu, Vrsaljko, Lovren, Subašić, svi su imali svojih poteškoća, ali nikome nije na pamet palo da odustane. Na dan utakmice Rebić mi je u pola 12 rekao da ne može igrati, već smo pripremili Kramarića kao alternaciju. Pa smo pričekali do poslijepodne. Na utakmici sam gledao treba li koga promijeniti, ali nitko neće izaći van. Koga god pitam odgovara - mogu. Kako možeš? To je ono na što sam ponosan.
Razgovor s Perjom
Englezi su vodili 1:0, kakav je bio razgovor u poluvremenu?
- Moja je praksa da šutim pet-šest minuta, oni se dotad smire. Rekao sam: “Dečki, nastavite igrati nogomet, ne smijete biti nervozni, nemojte gubiti glavu, budite i dalje kombinatorni, kontrolu imamo, puno smo bolja ekipa, ne smijemo prihvatiti njihov način igre, napucavanja i ulaženja u incidente. Jer nećemo dobro proći. Sve je bilo tiho, mirno, lagano, nismo uopće glas povisili, to je trajalo nekoliko minuta. Izašli smo van, čekali Engleze, a drugo poluvrijeme bilo je stvarno fantastično.
Jesu li na početku bili u grču zbog važnosti utakmice?
- Nisu bili u grču nego dogodi se prekid i dobiješ gol. I to u petoj minuti. Naravno da se noge odsjeku svima nama. Ne bih rekao da smo igrali slabo, bila je tu kontrola, ali Englezi su dobra momčad. Počeli smo s centaršutovima, što nam ne odgovara, ne možemo tako protiv Stonesa i Maguirea, kazali smo - samo po tlu i gurati im loptu iza leđa.
Dalić objašnjava...
- Iskreno, imao sam dvije ideje. Jedna je bila da počnem s Badeljom, dakle četiri vezna, da imamo posjed lopte, a Rebić i Mandžukić budu u špici. U toj varijanti bio bi raspored 4-1-3-2, na način da bi Rebić išao lijevo pa se s te strane ubacivao u napad. Druga je opcija bila da igramo isto kao protiv Argentine. Vagali smo što je najbolje, onda smo u stožeru konstatirali - sad je polufinale, pa kad smo čekali Perišića dosad, čekat ćemo ga i dalje. To se pokazalo ispravnim. Njemu treba gol, bljesak da nešto napravi, čovjek je dva zadnja prvenstva nosio Hrvatsku. On vrijedi, ali s njim treba biti strpljiv. Naučio sam da nema odluke preko koljena, onda uvijek pogriješiš.
Rekli se da se s pravim Perišićem nikoga ne bojite. Je li to bi pravi Perišić?
- Nije. Dok nije dao gol, nije bio pravi, a onda je poslije pogodio i vratnicu, treba mu samopouzdanje. Razgovarao sam s njim prije ručka, rekao: “Perja, imaš moje povjerenje sto posto, igraj.” Imao je puno utakmica u Italiji, umoran je, teško mu je, ne ide mu dobro, ali bez da mu daš povjerenje neće mu ni krenuti. Svatko treba podršku.
U tom času istaknuo je liječnike i posebno fizioterapeute.
- Oni rade najjači i najteži posao, nose stvari, sele se. Koji su oni teret podnijeli, svaka ima čast. Mi smo 50 dana skupa, 40 muških ovdje, i nitko ni s kim nije imao sukob. Rezultat je došao...
Zaslužili doček
Čestitali su bivši izbornici.
- Razgovarao sam s Nikom Kovačem prije utakmice, i Ante Čačić se javio, i Igor Štimac, svi su se oglasili, svima je drago. Nisam ni stigao otvoriti i pogledati sve.
Javio mu se i otac koji je završio s rehabilitacijom i vratio se kući.
- Čuli smo se...
Jesu li igrači s Dalićem na “vi” ili na “ti”?
- Kako god hoće. Nisam tu nikakav šef niti autoritet kojeg se trebaju bojati.
Mnogi igrači ga zovu Zlatko.
- Ne tražim ništa drugo od njih. Meni to ne znači ništa. Važno je samo kad igraču kažem da nešto napravi, da on to napravi. A da me zove sa “vi”, ili “šefe”, to mi nije bitno. U poslu znaju da sam ja šef. No, nikad nisam donio niti jednu odluku da ne razgovaramo, ne pitam, predočim što namjeravam i doznam što misle. Očito i njima to paše. Imao sam dosad u krugu tridesetak igrača, ali nisam zvao na telefon samo Luku i Raketu, nego i Santinija i Čopa, i druge, svako malo sam ih pitao kako su, što ima novoga, i njima treba pažnja, ljudi su od krvi i mesa. To je normalno, pogotovo u reprezentaciji.
Što mu je Southgate rekao na kraju?
- Bio je vrlo korektan, svaka mu čast. Čestitao mi je, kazao da imamo sjajnu momčad. Za razliku od Sampolija koja nije ni čestitao. Southgate je gospodin. Posjeduje strašnu ekipu jer vidi se da imaju automatizme u igri, rade dobro i aut, i prekid, uskoro će biti vrhunski.
Jesu li bolji od Francuza?
- Ne znam. No, Englezi imaju glavu i rep, ali mi smo ih, pogotovo u drugom poluvremenu razoružali. Englezi imaju 24 analitičara, trojica su s njima, ostali u Engleskoj. O svima posjeduju sve podatke. Nas ima malo, a bolje smo analizirali mi njih nego oni nas.
Hoće li moći svi igrati s Francuskom?
- Nisu mogli ni s Engleskom, pa su svi igrali. Ovo je sad postala takva grupa da sigurno neće jedan drugome lagati i kazati da će igrati ako nije u stanju.
U cijeloj toj priči ima li nešto što vas se posebno dojmilo?
- Kad smo krenuli, nisam ni sam znao što i koliko možemo. Kad sam u Americi dao intervju i rekao da to nije to, da ne mogu izbornici stalno biti krivi, da igrači moraju neke stvari promijeniti, mislim da je to bilo jako bitno. Prva točka bila je moja presica na aerodromu, kad sam stigao, i druga taj intervju u Americi. Potom su me napali kako mogu komentirati igrače koji igraju u Juventusu i Interu, jedan je novinar napisao - koji sam ja trener da komentiram Perišića kad ne mogu biti ni na tribini Intera. To je suludo. No rekao sam što moram, zbog toga su mene stavili tu da kažem - to je dobro i to nije dobro. Ne mogu govoriti kako je u Americi bilo super, a nakon toga smo morali na Svjetsko prvenstvo. Igračima je trebala istina, i oni je žele čuti. Njima je puna kapa da slušaju samo ono što im je uhu milo. Netko je morao reći - nije tako nego ovako. I to su shvatili. Treća bitna stvar su jake prijateljske utakmice. U njima su, pa i s Brazilom, vidjeli da mogu. Da im treba samo još malo. Da smo igrali s bilo kime, stvorila bi sa lažna slika, bili bismo u euforiji, a to ne bi bilo to. Bio je to jedino rizik za mene, kao izbornika.
Koliko je bitna podrška navijača koja je sada fantastična?
- To nam može biti samo na ponos. Nikad nije bilo mnogo tih koji su protiv, ali oni su glasni, preglasni, a drugi su šutjeli. Sad gledam slavlje u Splitu. Mi u tom gradu ne možemo igrati utakmicu, a cijeli grad je vani. Tko je tu lud? Split gori, Riva je puna, tko ima pravo braniti da u njemu igra Hrvatska? Hrvatska je reprezentacija svih ljudi, i u Vukovaru, i u Rijeci, Dubrovniku, Splitu, svugdje. I u Livnu.
Imat ćete čudesan doček.
- Valjda smo zaslužili.
Što ćete reći dečkima uoči finala?
- Isto kao i u srijedu.
I ratovati ako treba
Tada je pozvao doktora Borisa Nemeca, koji je za drugim stolom sjedio na kavi, kao svjedoka.
- Zar moram potvrditi da smo u finalu!? - u svojemu stilu šalio se Nemec, da bi Dalić kazao:
- Pitaju što ću reći igračima prije izlaska na teren. Što sam im rekao u srijedu?
Na to je Nemec kazao:
- Rekao je: “Izađite van, igrajte i uživajte u igri, u polufinalu.”
Dalić je zahvalio profesoru Nemecu... Pa što je to što je Hrvatsku, gubitničku, sa zadnjih velikih natjecanja pretvorilo u pobjedničku?
- Prvo sreća, on je isto bitna. Bilo je nekih situacija, recimo da su Englezi pogodili zicer i dali drugi gol, a teže je bilo promašiti, to je bilo jako bitno. Sreća nas je poljubila u određenim prilikama, ali ona prati dečke zato što su hrabri, zaslužili su to. Pokazali su energiju, volju i želju. Pa kad su jednom to okrenuli vidjeli su da mogu, tada je jačala vjera. Nisu se predavali, što je najbitnije, nisu gubili glavu. No, sreća je bitna da ne primiš drugi gol kad si u nokdaunu. Veseli me što smo Dansku i Rusiju dobili rudarskim nogometom, nije Hrvatska više samo lepršava i simpatična, kad je trebalo ratovati, mi smo ratovali.
Je li se kad sreo s Deschampsom?
- Nisam bio taj nivo, nažalost, kao igrač.
Ne poznajete se?
- Ne. Znam da ima kontinuitet rada.
Kolika je za vas razlika hoćemo li se vratiti kao prvi ili kao drugi?
- Rekao sam igračima: lakše je biti prvi nego treći. Velika je razlika. Ne smijemo kazati - mi smo u finalu. Jesmo, ali moramo napraviti još taj jedan korak. Ako smo prvaci, mi smo povijest. Gotovo, kraj. Onda se svi možemo oprostiti. Međutim, ako ostanemo i drugi, moramo biti ponosni na sve što smo napravili i dali sve od sebe.
Pljušte li trenerske ponude?
- O tome ne razmišljam. Nikad mi to nije bilo bitno. Niti mi je važan ugovor, niti ponude. Mene to ne zanima.
Pucate li i na europski vrh za dvije godine?
- Ako si svjetski prvak, onda si i europski. Bio sam prvak države, osvojio dva Kupa, Superkup, u finalu Azije i finalu Svjetskog prvenstva.
Iz čega ima poučna iskustva.
- U finalu Azijske lige prvaka isključen sam na poluvremenu jer sam krivo reagirao, Korejci su me provocirali, u drugom dijelu sam bio udaljen od ekipe. Moraš to proći u životu da bi se znao ponašati.
S Francuskom se odlučuje o jednom peharu, žiri o drugom. Za Modrića.
- Daj Bog da podigne pehar i bude igrač turnira. To je Luka zaslužio.