Dok je tamo na prijelazu iz 2008. u 2009. ležala u bolnici nakon što je jedva izvukla živu glavu, vjerojatno nije ni pomišljala da će se samo desetljeće kasnije o njoj govoriti kao o jednoj od najvećih hrvatskih sportašica svih vremena. Doduše, i nismo baš sto posto sigurni u to, jer ipak je riječ o Sandri Perković. Ne bismo se ni najmanje čudili da je već tada, u bolničkom krevetu, između dvije boce infuzije u glavi skicirala plan o osvajanju olimpijskog, svjetskog, europskog vrha, ma o osvajanju svega živoga. Jer, ipak je to Sandra Perković, čudesna žena i čudesna sportašica. Žena za koju nema prepreka, rođena pobjednica. Neovisno o tome vodi li borbu u krugu za bacanje s diskom u ruci ili na operacijskom stolu.
Ta Sandrina životna drama, drama koja ju je sigurno promijenila i ojačala kao osobu, počela je tijekom božićnih blagdana 2008. Temperatura je skočila do 42, leukociti na 18.000, bila je na rubu kolapsa jer liječnici prije toga nisu primijetili upalu slijepog crijeva. Naravno, odmah je podvrgnuta operaciji, ali nije tu bio kraj priči koja je umalo imala kobni završetak. Šest dana trpjela je velike bolove i cijelo su je vrijeme uvjeravali da je to normalno, sve dok jedan liječnik nije shvatio da je došlo do sepse. Opet je završila na operaciji, život joj je visio o koncu...
- Mami su rekli da 90 posto ljudi ne preživi takvu operaciju. Da ide doma i moli se da preživim - pričala je Sandra nekoliko godina kasnije.
Ali, Sandra nije kao 90 posto ljudi, Sandra je napravljena od malo drugačijeg materijala. Ne da se ona samo tako slomiti. Čelična Lady, kako je sama sebe prozvala.
- Da nije bilo tih najgorih dana, ne bismo znali cijeniti sve ove lijepe.
A tih lijepih je u posljednjih deset godina bilo u izobilju.
Sandra Perković
Pazite, manje od osam mjeseci nakon što su mami rekli da se pomoli za kćerin život, ta je kći postala europska juniorska prvakinja. Osvajala je i prije operacije u mlađim dobnim kategorijama medalje, ali nikad zlato. A to, osvojeno u Novom Sadu, bilo je zapravo odlična najava filma koji ćemo gledati u godinama koje su pred nama. I koji još uvijek gledamo. Samo mjesec dana kasnije, sa samo 19 godina, ušla je u finale Svjetskog seniorskog prvenstva u Berlinu. A godinu dana poslije toga prvi je put postala europska prvakinja. I počela ispunjavati proročanstvo velikog Ivana Ivančića, svoga Trendže, čovjeka koji ju je “priveo” u bacački krug i stvorio od nje kraljicu diska.
- Dugo sam je molio da dođe na trening, trudila se svim silama da me odbije, ali nije ona tvrdoglavija od mene - govorio je svojedobno Ivančić.
Bila je to velika borba dvaju posebnih karaktera, ali borba koja je i jedno i drugo činila boljima. Rastali su se nakon osvojenoga olimpijskog zlata u Londonu 2012., ali Sandra i danas s puno emocija govori o Ivanči.
- Uvijek mi je govorio ‘sad si olimpijska pobjednica, ne smije te nitko pobijediti, ne smiješ dozvoliti da netko takne tvoju krunu’. Nas dvoje smo zaista bili veliki tandem - rekla nam je nedavno.
I poslušala je Sandra jednu od posljednjih Ivančićevih naredbi. Rijetke su one koje su je uspjele pobijediti, koji su uspjele dotaknuti njezinu krunu. Kao, primjerice, Kubanka Denia Caballero na Svjetskom prvenstvu u Pekingu 2015. Ali, i to je dio priče o najvećim prvacima. Nema onih kojima se nije dogodilo poneko slabije natjecanje ili malo lošija sezona. I sve ih je to redovito činilo jačima. Kao i Sandru.
Jačom ju je učinila i ona nesretna epizoda iz 2011. godine kada je neoprezno, u nekom američkom energetskom piću, u organizam unijela zabranjeni psihostimulans. Nikad nije negirala krivnju i odradila je kaznu, ali i sama činjenica da se suspenzija brojala u mjesecima, a ne u godinama, govori da se nije radilo o sredstvu koje pomaže u Sandrinoj disciplini. No, pravila su pravila, i djevojka iz Dubrave morala je na prisilnu pauzu. Koliko god joj bilo teško što je morala propustiti SP 2011., koliko god je suza zbog toga prolila, nije dozvolila da je to uništi. I naravno da je već na sljedećem SP-u pokazala tko je najbolji, zar ste sumnjali?
Inastavila je to pokazivati u godinama koje su slijedile, u godinama u kojima je izrasla u najveću diskašicu svih vremena. Apsolutno najveću. Jer nitko nije osvojio to što je osvojila Sandra. A to što je od svjetskog rekorda udaljena više od pet metara... Ta priča o čudesnim, izvanzemaljskim rezultatima istočnoeuropskih atletičarki tijekom osamdesetih godina već je toliko puta ispričana da je više nema smisla ponavljati. Radije ćemo podsjetiti da 71 metar nitko u svijetu nije bacao više od 25 godina. Nitko osim Sandre...
Lani je postala prva atletičarka u povijesti koja je osvojila pet uzastopnih europskih zlata u istoj disciplini. Sljedeće će godine u Tokiju loviti treće uzastopno olimpijsko zlato. Znate li da nikad nijedna žena nije uspjela na trima igrama zaredom pobijediti u jednoj pojedinačnoj disciplini? Trebamo li uopće govoriti koliki je to Sandri motiv? A kad si ona nešto zacrta... Čak i kad nije sve idealno, kad ima prepreka na putu, nemojte zaboraviti da je Sandra rođena pobjednica. Samo smo nekoliko sportaša u povijesti imali s takvim mentalitetom, s takvom gladi za pobjedama. I zato se nemojte kladiti protiv nje. Nikada!