Ako je Portugal bio naš najluđi turnir u povijesti, onda je olimpijski turnir u Ateni bio najbolje izdanje Hrvatske u povijesti. Takva dominacija ne viđa se često. Bilo je lijepo vratiti se pod krugove nakon što nas nije bilo u Sydneyu, a prije toga u Atlanti smo osvojili prvo hrvatsko olimpijsko zlato u povijesti uopće. I zato se puno očekivalo do nastupa u srcu olimpizma kojem je u siječnju iste godine prethodilo poprilično traumatično Europsko prvenstvo u Sloveniji na kojem smo ostali bez medalje – višom silom.
A nastup u Ateni bio je savršen, bio je savršen nastavak Portugala i demanti europskog poretka u režiji EHF-a u Ljubljani. I to je ustvari uvijek najbolji način za pokazati pravu istinu. Bolji motiv nije trebao.
A skupina u dvorani Faliro u Pireju je bila pravi sportski pakao koji su mogli proći samo posebni, a baš takva je bila Hrvatska tih 14 olimpijskih dana.
Počelo je protiv nimalo bezazlenog Islanda sa Stefanssonom očekivanom pobjedom. Nastavljeno protiv Slovenije kojoj je to bio pravi odgovor za poniženje u siječnju na EP iste te godine. Samo 9 razlike smo ih razbili, čisto da znaju istinu o svemu. Treća pobjeda je bila protiv Koreje u utakmici koja je počela 9.45 ujutro kada su mnogi sumnjali da se naši dečki neće ni probuditi. Probudili su ih Korejci nakon vodstva pet minuta prije kraja. To je bila najdramatičnija utakmica u Ateni. Dan kasnije pala je Rusija, a onda kada se društvo malo opustilo pa je doslovno razbijena je Španjolska i za nagradu je u četvrtfinalu došla Grčka koja je bila domaćin, ali i objektivno najslabija u velikom društvu. Onaj Kalebov gol ‘preko glave‘ popraćen vratarovim vritnjakom ostao je za anale TV špica.
U polufinalu se preselilo u Helleniko kompleks i išlo na Mađarsku kao veliki favorit i to se i pokazalo, kada je bilo najpotrebnije. Charlie Perez je bio u top formi, ali nije mogao previše.
I onda je u finalu s druge strane baš kao i u Portugalu na SP godinu ranije bila Njemačka željna osvete koja bi riješila sve njene traume. Opet su prijetili svojom moći, vukli su ih suci, ovaj puta zamislite slučajno Šveđani, ali nisu nam mogli ništa. Nepobjediva Hrvatska s Herkulom Igorom Vorijem, sa Ivanom Balićem koji je igrao veliko finale bez gola, sa nesavladivim Losertom i Šolom, sa nezaustavljivim Mirzom Džombom, ponovo kobnim za Njemačku, sa killerima Kalebom i Lackovićem….
Dobili su zlato, dobili su maslinove graničice oko glava, ostala je slika za sva vremena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....