Genijalac koji je nenadmašno driblao izvan terena i ispisivao povijest

Skinuo je zlatni Rolex sa svoje ruke i divljački ga zviznuo od zid. Potom je još lupao nogama po onakvom razbijenom satu.

– Evo, ovako želim da zgazite svakog suparnika koji vam se nađe na putu – rekao je potom Miroslav Blažević u svlačionici pred Kranjčarom, Zajecom, Cerinom, Deverićem i ostalim igračima Dinama na početku svog mandata u zagrebačkom ponosu. Upravo je to Dinamo uskoro i napravio, na impresivan način je 1982. godine osvojio naslov prvaka Jugoslavije nakon čak 24 godine čekanja.

Nije se tada dogodila samo šampionska sezona zagrebačkog kluba. Popularni Ćiro, igrači i navijači Dinama oživjeli su hrvatstvo, sve se pretvorilo u itekako opipljivi nacionalni pokret. S bijelim šalom oko vrata Blažević je dirigirao masovnom hipnozom. Bio je na početku onoga u čemu je bio najbolji jer je maestralno znao šarmirati masu i uvući se pod kožu.

Dinamo je bio prva velika epizoda, a druga hrvatska reprezentacija i vječna brončana medalja 1998. godine.

– Možda si utvaram, možda ne, ali vi ste najbolji na svijetu – rekao je Blažević svojoj reprezentaciji tijekom kvalifikacija za EP 1996. godine. Hrvatski nogomet je tada bio na samom početku, a predstavio se svima četvrtfinalom na Euru i potom brončanom medaljom na SP-u.

MIGUEL RIOPA/AFP/PROFIMEDIA

I tada je Blažević znao "kupiti" mase, ovaj put one neutralne, noseći tijekom SP-a žandarsku kapu u čast domaćeg policajca teško nastradalog u neredima na prvenstvu.

Blažević se nikada nije predstavljao kao vrhunski nogometni taktičar. Nije gledao nogomet kroz Ivićeve naočale, ali je kao nitko drugi znao nadahnuti i mobilizirati "svoje sinove". Majstorski je poznavao i moć medija znajući koliko su oni važni na putu do uspjeha. Sve je nogometne, ali i popratne sitnice držao u malom prstu i driblao njima kako je mislio da je najbolje.

Igračka karijera mu je rano bila uništena ozljedom križnih ligamenata koljena, ali je potom sve nadoknadio trenerskim radom u čak 19 klubova i pet reprezentacija. U svakom smislu je bio poseban i nikada u sredini. Ili puno češće voljen ili na drugoj strani skale.

Bio je poseban, uostalom, sa 17 godina je kao dječak iz Travnika kao prvi slovenski natjecatelj postao državni prvak u skijaškom trčanju. Imao je svoj put koji je završio prije dvije i pol godine, na svoj način, prepun života i šarma. A među nama će uvijek ostati kao trener svih trenera.