Inspiracija generacijama, nevjerojatan igrač koji je već kao klinac zaludio cijelu bivšu državu

Malo će tko od nas koji se sjećamo zaboraviti to jutro kad se saznalo da je na nekoj njemačkoj autocesti život izgubio Dražen Petrović.

Bila je to nestvarna vijest, nešto posve nemoguće. Jedna od onih spoznaja koju nikako ne želite prihvatiti.

Za one koje se ne sjećaju, teško je danas uopće vizualizirati taj fenomen Dražena Petrovića. Ne znam je li bio prvi, ali je bio svakako posljednji sportaš kojega su Zagrepčani po osvajanju naslova prvaka Europe doslovno na rukama donijeli pred kućni prag. Bio je emocija koja je rušila sve prepreke, koja je pobjeđivala i pobjeđivala i koja je svojim primjerom učila neke važne postulate. Poput onoga da je talent samo 20 posto preduvjeta za uspjeh, a sve ostalo mukotrpni rad. Do pojave Dražena Petrovića u našem sportu tu računicu, toliko preciznu i točnu, nitko nije gurnuo u eter.

ROBERT VALAI

Kao klinac je zaludio cijelu bivšu državu, jer je malu Šibenku odveo do europskih finala, a onda i osvojio prvenstvo, nakon što je hladno ubacio bacanja s istekom vremena u majstorici finala protiv Bosne. Pa su mu ga oteli za zelenim stolom, a on, prkosan kakav je već bio, nije niti pomišljao igrati novu utakmicu. U lovu na Dražena tada je pobijedila Cibona koju je – u nikada prije i nikada kasnije doživljenoj euforiji koja je vladala gradom – odveo do dva naslova prvaka Europe. Bio je stroj za koševe, bio je mašina u čiji su žrvanj ulazili protivnici i on ih je mljeo. Usput je s reprezentacijom redovno osvajao medalje, a onda otišao u Real Madrid, kao međustanici do NBA lige. U njoj se teško mirio sa startnim podcjenjivanjem u Portlandu, da bi svoje umijeće znao pokazati kad je dobio velike ovlasti u Netsima.

S Hrvatskom je odigrao Igre u Barcelone i tu zaigrao u velikom finalu s originalnim Dream Teamom. Čak je uoči finala obilazio suigrače i uvjeravao ih da su u stanju kreirati čudo.

Gledajući ga sa strane, teško se bilo sjetiti kad je odigrao lošu utakmicu. Kad mu je nešto smetalo, kad nije bio pravi. Mogao je, jasno, imati neki lošiji dan, šutirati s manjim postotkom, no nikada se nije dogodila utakmica u kojoj se nije davao do kraja.

Bio je jedinstven. Bio je tip s autoritetom. Jedan od onih s kojim nema zezanja. Kojega se slušalo. Kojega se obožavalo. I koji je, eto, iako 32 godine nije fizički ovdje, još uvijek inspiracija generacijama.