Moskva 1980. stigla je u posebnim okolnostima. Kad smo se spremali za to natjecanje, mi nismo znali da Igre neće biti kompletne, da će ih Amerikanci bojkotirati. Negdje mjesec-dva uoči početka Igara saznali smo da Amerikanca neće biti. I iz ove perspektive, meni je užasno žao što oni nisu bili na tim Igrama. Mi bismo, naime, uzeli zlato i da su Amerikanci bili na Igrama!
Došli smo na to natjecanje s iskustvom osvojenog srebra na OI u Montrealu, a na SP-u u Manili okitili smo se zlatom. Bio je to skup igrača potpuno zrelih po svim pitanjima.
Finski sokovi brzo nestali
Međutim, taj bojkot Amerikanca uvelike je stvorio probleme za organizatore samim Igara. Neki generalni sponzori Igara, poput Coca-Cole, otkazali su, nije bilo nekih proizvođača opreme, pa se sve odvijalo uz velike logističke probleme. Recimo, postojali su neki finski sokovi. I sve je to bilo dobro zamišljeno, ali nije izdržalo cijele Igre. Organizatori nisu, recimo, računali da će domaći natjecatelji nositi hranu kućama, pa je tako, kako su Igre odmicale nestajalo voća, pa i tih finskih sokova. Uglavnom, na kraju smo ostali samo na svinjetini, pa smo na koncu Igara svi smršavili. Međutim, i danas mi ostaju u pamćenju slike domaćih, ruskih sportaša, nekih vrhunskih sportaša, velikana, koji su u restoranu uzimali hranu za doma...
I što se tiče samog smještaja, bilo je problema jer je bila nestašica parfema kojima se pralo rublje. Ono je bilo čisto, ali te su plahte naprosto smrdjele. Cijele Igre bile su u okvirima politike, pričalo se da Rusi imaju specijalne avione koji rastjeruju oblake, ali sjećam se jednog proloma oblaka, nakon kojega je cijela Moskva plivala. Pa su se nakon toga pojavili rojevi komaraca, mogao si ih deset ubiti jednim zamahom ruku...
Košarka je na Igrama bila u posebnom statusu, jer su domaćini na tim Igrama odavali počast onoj generaciji koja je 1972. postala olimpijski prvak u Münchenu. Sergej Bjelov je zapalio olimpijski plamen, a domaća je javnost očekivala novo zlato. Računali su u SSSR-u kako će još u Montrealu opet srediti Amerikance, ali smo se tu mi ugurali u finale.
S obzirom na očekivanja od košarkaške reprezentacije SSSR-a, mi, kao glavni protivnik na putu za finale, imali smo, ajmo to tako reći, poseban status. To je izgledalo otprilike ovako. Svaka svlačionica u dvorani imala je u svom sklopu i saunu. Naravno, prije negoli bismo ušli u nju, netko se potrudio dobro zagrijati svlačionicu, pa nas je unutra dočekalo 40, 50 stupnjeva. Onda je domaći liječnik određivao tko će na doping-kontrolu, a ispalo je, sigurno ne slučajno, kako je svaki put od naših igrača određen Krešo Ćosić. Te se kontrole oduže, momčad ode prije, pa se igraču koji ostane razbije ritam.
Dalipagić sve zabio Rusima
Međutim, mi smo sve to pretvorili u našu prednost, imali smo uvijek inatljiv mentalitet.
Najvažnija utakmica za nas je bila ona s domaćinom. U produžetku je Dražen Dalipagić bio nezadrživ, sve im je zabio. I tako smo samo nastavili dominaciju iz Manile. Tamo smo do zlata stigli bez poraza, sada se to ponovilo.
Baš sam nedavno gledao na YouTubeu finalnu utakmicu s Talijanima. I nismo tu utakmicu odigrali tko zna kako, ali zanimljivi su mi bili komentatori, sjećam se Mutića, koji su cijelo vrijeme bili mirni. Nije tu bila niti jedna trunka panike, imali smo - i to smo osjećali - veliko povjerenje.
Protiv Italije utakmica je okrenuta s niskom petorkom, u kojoj sam ja bio na centru, a uz mene su u igri bili Slavnić, Kićanović, Delibašić i Dalipagić. Tada se u finalu dogodilo, iako sam startao uvijek u centarskom paru s Ćosićem, da sam na terenu proveo svih 40 minuta. Žeravici nije padalo na pamet da me odmori. Igrali smo to finale slabo, ali eto mene nije dirao. Kad netko igra dobro, njega se ne dira. Za razliku od danas...
Ranko Žeravica bio je izbornik i donosio je sve odluke, ali se u Moskvi pojavio i Mirko Novosel, kojemu je Žeravica, jer su bili u dobrim odnosima, ponudio da sjedi na klupi i pomaže mu savjetima. Novosel nije s nama bio na pripremama, nego je uz Žeravicu tu bio Slavko Trninić koji s nama trčao kilometre i znojio se na pripremama na Vlašiću.
Komentari
2