‘Letio sam po stolu kad sam osvojio prvu medalju za Hrvatsku. To neću nikada zaboraviti‘

Neke od najboljih priča hrvatskog sporta zabilježene u tekstovima koje su za SN napisali sami sportaši

Piše: SN, Zoran PrimoracObjavljeno: 31. srpanj 2025. 09:11

Posljednjih 70 dana oživjeli smo djelić Sportskih novosti od prvog broja jedinog hrvatskog sportskog dnevnog lista. Našeg i vašeg. Željeli smo na trenutak vratiti i vas i nas u sve one godine koje su prethodile sadašnjosti, godine u kojima su život, pa tako i sport i novinarstvo, bili drukčiji. Podsjetnik na ono što je bilo, dobro i loše.

Sportske novosti su kroz sve te godine bile puno više nego što bi se moglo stisnuti na samo jednoj stranici po godini i na prethodnih 70 stranica koje smo vam prezentirali uhvaćeni su samo fragmenti sjećanja, sporta, života između 1945. i 2015. Posljednjih deset od naših 80 godina nećemo oživjeti na isti način, jer smatramo da su one još dovoljno svježe u našim sjećanjima.

Nudimo vam nešto drugo i to nije naš pogled na neki događaj, uspjeh ili neuspjeh, naše viđenje "sa strane". Nudimo vam osobni uvid sportaša, ispričan njihovim riječima, u neke od najvećih uspjeha hrvatskog sporta.

Dnevno novinarstvo živi u sadašnjosti, suština se vrti oko onoga što se događa ovog trenutka jer sutra je već druga utakmica, drugi meč, utrka... Novine žive samo jedan dan, istina je s kojom su novinari Sportskih novosti živjeli veći dio prethodnih osam desetljeća.

Ali, dobra priča ostaje, emocije ostaju. Žive svoj život kroz vrijeme, premda nisu ukoričene, nisu na polici, većina nije pospremljena niti u nekom folderu kako to činimo u ovim modernim vremenima, pa možemo posegnuti za njima kad god nam padne na pamet.

Najbolje priče hrvatskog sporta pospremljene su u "foldere" u našim, vašim i glavama sportaša. Dio ovih posljednjih imali smo sreću dobiti ispisane i sačuvati ih za sva vremena.

Prije pet godina neki od najvećih hrvatskih sportaša pristali su napisati nam svoje priče. Neke od njih već smo objavili u prethodna dva mjeseca, a u sljedećim danima objavljivat ćemo ostale jer smatramo da ih je vrijedno čitati, uvijek iznova.

Pisali su ih sportaši koji zaslužuju naklon do poda za sve što su ostvarili, a mi smo iznimno ponosni što su bili i "novinari SN". Bez njih i bez vas koji nas čitate ne bi bilo 80. rođendana Sportskih novosti. (Piše: Renata Beluhan)

Za svakog sportaša iznimno je teško razdoblje u karijeri ono u kojem ne može nastupati. Bilo da je riječ o ozljedi, bolesti, kazni, suspenziji. Pa ipak, ima nešto što je i od toga teže. Kada ste savršeno zdravi i u formi, niste u sukobu s trenerom ili upravom, niste kažnjeni, a opet... ne možete igrati!

E, pa ja sam to prošao u svojoj karijeri, a zbivalo se od rujna 1991. do početka 1992. kad sam trenirao po Italiji, Austriji, Švedskoj, ali sam igrao minimalno. To je, naime, bilo doba kada Hrvatska još službeno nije bila priznata kao država, a ja nisam više želio nastupati pod jugoslavenskom zastavom i tu nastaju problemi. Na svakom turniru, svakom nastupu, uz sportaša je stajalo ime njegove države i zastava.

Jedna iznimka

Doduše, bila je jedna iznimka koja je napravljena baš zbog mene na Masters kupu u Njemačkoj u rujnu 1991. Bio je to prvi i jedini turnir na kojem su svi nastupali samo sa svojim osobnim imenom i prezimenom. Bez kratice države, bez zastave. Od tada sam nastupao pod Butterfly oznakom. Dakle, nije bilo države, već oznaka Butterfly, mog sponzora, i tako sam igrao na Swedish Openu i na English Openu.

Dakle, nešto nastupa je bilo, ali još uvijek sam više bio u nekom statusu - treniraš, ne igraš i ne znaš kada ćeš uopće opet zaigrati. Malo je razjedalo živce, iako su pomagali puno HOO i HSTS, moj tadašnji trener Dubravko Škorić, te Milan Štencl i Radivoj Hudetz, koji je tada već bio član Vijeća za razvoj ETTU. U Hrvatskoj je bio rat, ti želiš nastupati pod hrvatskom zastavom, a ne možeš. Želim igrati, u meni kuha, gori... Želim se pokazati, svi oko mene igraju za svoje zemlje...

Primorac - Croatia

Upravo iza toga, za mene i najtežeg razdoblja, slijedio je osobit, emocijama nabijen turnir. U siječnju 1992. Hrvatska je napokon međunarodno priznata država, a malo više od mjesec dana kasnije ja sam konačno zaigrao. Konačno sam smio za stol pod hrvatskim imenom i zastavom. Nije to bio baš bilo koji i bilo kakav turnir. U Beču se igrao Top 12, od 28. veljače do 1. ožujka. Turnir 12 najboljih u Europi.

Napokon sam tu, na turniru, igram! Iza mog imena Z. Primorac piše - Croatia! Mislim da sam letio po stolu. Tako sam se barem osjećao i to neću nikada zaboraviti. Osjećaj koji mi se osvetio na Igrama u Barceloni 1992. Taj Top 12 bilo je veliko natjecanje, ali u tim počecima naše države, svi mi sportaši smo tada silno, grčevito željeli osvojiti medalju za Hrvatsku. Meni je to tada u Beču uspjelo.

Igrale su se dvije skupine po šest igrača, a ja sam bio drugi u svojoj i time osigurao polufinale. Sjećam se da sam pobijedio Saivea, Grubbu, Lindha, Ding Yia, a porazio me samo legendarni Šveđanin Jan-Ove Waldner.

U polufinalu sam izgubio od Šveđanina Jörgena Perssona 3-2 koji je na kraju osvojio turnir, ali to je značilo da sam osvojio broncu. Broncu, medalju za Hrvatsku!

Imao sam u karijeri sigurno i veće uspjehe, od olimpijskog srebra, osvojena dva Svjetska kupa u singleu, bio sam europski prvak u paru, u mixu, ali... taj turnir u Beču i ta medalja na Top 12 ima posebno značenje. Emotivno.

Moja prva za Hrvatsku.

Bogata karijera

• osvojio srebro na OI u Seoulu 1988. u paru s Ilie Lupulescuom.
• na SP osvojio jednu broncu pojedinačno (Göteborg 1993.), dva srebra u parovima, jednu broncu u parovima, jedno srebro ekipno i jednu broncu ekipno
• na EP osvojio 14 medalja (2 zlata, miješani parovi Göteborg 1993. i Birmingham 1994.), te 5 srebra (2 pojedinačna, Eindhoven 1998. i Bremen 2000.) i 7 bronci (4 pojedinačno, Stuttgart 1992., Birmingham 1994., Zagreb 2002. i Aarhus 2004.)
• ima 6 medalja sa Svjetskih kupova od toga dvije zlatne (Guangzhou 1993. i Nimes 1997.)
• ukupno je u karijeri osvojio 31 medalju s velikih međunarodnih natjecanja
• hrvatski stjegonoša na otvaranju OI u Pekingu 2000.
• igračku karijeru završio na Polish Openu 2016.

Vezane vijesti

STOLNI TENIS Frane Kojić izabran za predsjednika europskog Odbora sportaša

Osam desetljeća slave HASTK Mladost proslavila 80 godina kluba

#80. rođendan SN #Zoran Primorac #stolni tenis