Mlažnjak nove generacije, uzletio je, leti i dalje i brže. I samo je svemir granica

Najdugovječniji hrvatski vaterpolski izbornik. No, i po broju osvojenih medalja, trofeja najbolji. Prije SP-a u Singapuru 17 ih na njegovu "računu".

Kao mlad trener skretao je pozornost na sebe, u Solarisu i napose Jadranu iz Herceg Novog, no opet da će baš Tucak naslijediti Rudića, još k tomu toliko uspješno...

Kada bismo čak i stavili na stranu činjenicu kako valja iznaći dosta smionosti, pa sjesti na klupu nakon Rudića, kada vam je u startu natovareno nekoliko tona na pleća, Tucaka su snašle i nevolje na koje nije mogao računati. Silne ozljede, bolesti, odlasci... Tri i pol godine ni jednom u idealnom sastavu, no on je šutio. I radio. I "gurao". Tončica Čeljuska bi rekla "u svom filmu".

Tucak je već u startu krenuo s medaljom. U ljeto 2013. svjetska bronca u Barceloni. I to sa smjenom generacija jer nije bilo više Vićana, Hinića, Barača, Boškovića, D. Burića. Tri godine poslije, olimpijsko finale. Još jedno ljeto kasnije, početkom srpnja 2017. u Budimpešti, krov svijeta. Prvi put s Tucakom jer, čekajte malo, pa bit će toga još.

TOM DUBRAVEC Cropix

Nakon Igara u Tokiju, u biti nakon pandemije koja je cijeli svijet izmijenila, Tucak je izmijenio i reprezentaciju. Već druga smjena generacija. Morao je. Otišli su velikani Bušlje, Joković, Garcia, Obradović, Lončar, nije više bilo Macana, još ranije prinudno Sukna... Tucak je tada "izmislio" neku novu, mlađu reprezentaciju. Neke Žuvele, Buriće, Biljake, od starijih reaktivirao Marinića Kragića i "zapalio" Spaladium Arenu 2022. s europskim zlatom. No opet, ono što je učinio 2024., s tri finala (europsko, svjetsko, olimpijsko) u sedam mjeseci, to već spada u anale antologijskih dometa.

To je čovjek koji pomiče granice, postavlja rekorde, ostvaruje i teško zamislive pothvate. On već sada ima više medalja nego svi hrvatski izbornici prije njega.

Ivica Tucak mlažnjak je nove generacije. Uzletio je, leti i dalje i brže. I samo je svemir granica.