Povodom 80. rođendana Sportskih novosti donosimo vam najvažnije priče svake godine našeg postojanja. Na redu je 1960.
“Danas 25. VIII. u Rimu, uz preko 70.000 gostujućih promatrača započinje najveća predstava na svijetu”, tako je Narodni sport predstavio 17. olimpijske igre u Rimu. U La Citti Eterni, Vječnom gradu, najbolji rezultat postigli su nogometaši. Nakon tri srebra s triju poslijeratnih OI (1948. - London, 1952. - Helsinki i 1956. - Melbourne) konačno je došao red na zlato. Konačno su stigli na Olimp.
Reprezentacija, u kojoj su između ostalog bili Z. Bego, Knez, Matuš, Perušić i Žanetić, krenula je vrlo dobro. U prvoj utakmici skupine A u Pescari s visokih 6:1 pala je Ujedinjena Arapska Republika. Zvone Mornar iz Rima piše:
“Odakle zapravo početi kad se govori o prvom poluvremenu? Od promašenih šansi ili od golova? Pošto je ipak u nogometu najvažnija snalažljivost i efikasnost, opisat ću golove jer smo s njima već do odmora osigurali bezbrižniji nastavak učešća na olimpijskom turniru”.
U drugom kolu stradala je Turska 4:0. Zvone Mornar telefonom je javljao iz Firence: “Mršava prednost prvog poluvremena, izrađena jednim zgoditkom Kostića, stvorila je dosta komentara i reminiscencija. S Turskom smo se već sreli na Olimpijskim igrama u Londonu i pobijedili smo ih nakon dosta teške borbe, ali posljednje vrijeme turski reprezentativci igrali su s izvjesnim uspjesima”. Ipak, ovaj put nije bilo teško i Turska je pala.
A nakon treće utakmice i remija (3:3) protiv Bugarske, slijedili su polufinalni susreti. U polufinalu suparnik je bio domaćin - Italija. Susret je odigran u Napulju, a nakon 120 minuta neodlučene igre (u regularnom vremenu 0:0, a u nastavku 2 puta 15 minuta 1:1), kocka je bila sklona Jugoslaviji. “Šešir dr. Andrejevića, iz kojeg su se na kraju ovog vrlo lošeg spektakla izvlačile ceduljice i odlučile da mi budemo pobjednici, bio je sretniji i ‘spretniji’ od naše navalne petorke. Da odmah rezimiram. Bio je to susret golema razočarenja. Gabriel Hanot, specijalni izvjestitelj L’Equipea, doputovao je specijalno iz Madrida u Napulj, još prepun dojmova s izvanredne borbe između Real Madrida i Penarola, i prva su mu pitanja bila o našoj reprezentaciji. Svaki je detalj bilježio i pripremao se kao pravi gurman na veliku borbu. Moram priznati, da mi je, što je igra dulje trajala, bilo neugodnije pogledati pariškog komentatora, a i njegova pitanja su nestajala, da na kraju zamukne i samo me s nevjericom, razočarano pogleda. Zaista, to je bila najslabija borba naše ekipe, koju sam gledao. Nakon vanredne borbe protiv Bugraske ovakvo razočarenje.”
U Rimu, na Stadionu Flamino, pred 40.000 gledatelja, Jugoslavija je svladala Dansku 3:1 i osvojila zlatnu medalju. Narodni sport izvještava: “Kad je sudac Bello zviždukom označio kraj naših briga i početak velike radosti, prvi su nam pritrčali francuski novinari i čestitali s iskrenom radošću na licu i usklikom: ‘Konačno!’ Aludirali su time na onaj korak, koji nismo do tog blijeska uspjeli učiniti u Parizu i toliko puta prije”.
Komentari (0)