Postojim 11 godina više od Sportskih novosti, a jednom davno sam želio pokazati rukometnom i ostalom sportskom svijetu kako zamišljam rukomet kao sport. Ostavio sam zbog toga kemiju i posvetio se rukometu u svojoj 27. godini.

Na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1970. pronašao sam najjaču sedmorku koja je u igri za broncu savladala Dansku 29:12. Abas Arslanagić na vratima, desno krilo Miroslav Pribanić, lijevo krilo Branislav Pokrajac, pivot Nebojša Popović, desni vanjski Đoko Lavrnić, lijevi vanjski Milan Lazarević i srednji vanjski Hrvoje Horvat.

Namjerno izgubili da bi dobili

Momčad je sastavljena ravnomjerno od Hrvata, Bosanaca i Srba, a stvorili smo tim koji se kao obitelj još i danas jednom godišnje sastaje na dan olimpijske pobjede u Münchenu.

Upravo na SP-u 1970. u Francuskoj vidjelo se da je ulaskom Lazarevića na poziciju lijevog vanjskog, umjesto nestašnog Zlatka Žagmeštra, momčad dobila na brzini dodavanja skoro dvostruko, te na probojnosti i kolektivnoj igri. Nakon pobjeda na 35 turnira nisam smio mijenjati momčad i uvesti odličnog individualca Žagmeštra, jer bi to momčad moglo razbiti kao pobjedničku cjelinu.

Jedini koji nam se ušuljao bio je odlični mladi ljevak Zdravko Miljak kako bismo ojačali desnu stranu. Zdravko je bio brz igrač s ubitačnim udarcem i s utrčavanjem s krila i bio je naš važan igrač na OI u Münchenu. Tako su se rodili nepobjedivi Kesizupci.

Nakon 35 zaredom dobivenih velikih turnira morao sam zadnja dva, 36. i 37., namjerno izgubiti kako momčad ne bi dobila previše na samouvjerenosti i osjećaju nepobjedivosti, te s tim izgubila visoku koncentraciju na samom olimpijskom turniru. To namjerno gubljenje turnira u Bukureštu i Pragu donijelo nam je pet visoko izučenih obrambenih formacija koje sam mogao isprobavati u tzv. situacijskom treningu, na turniru pred publikom, što je šokiralo protivnike i donijelo im nedoumice. Igrali smo “čovjek na čovjeka” ili “Indijanca” i još neke ekstremne obrambene varijante iznenađenja.

Osam sati treninga u danu

Pripreme uoči Münchena imali smo u ljubljanskoj dvorani Tivoli. Radilo se strogo specifično i s utakmicama s po dva protivnika na večernjim treninzima, ukupno 120 minuta igre, kako bismo se uigrali svaki sa svakim. Zbog dodatne specifične kondicije koja je potrebna za tako veliki broj utakmica, a posebno za finale, treninzi su bili postupnog intenziteta kako ne bi došlo do pretreniranosti. Posebno vodeći računa o optimalnoj intelektualnoj, psihološkoj, a naravno i fiziološkoj krivulji tako da smo u trećoj fazi priprema dosegnuli maksimalnu razinu treninga u jednom danu - osam sati bez problema (četiri sata prije podne, četiri poslije podne).

Vezane vijesti

EURO U-17 Rapsodija Hrvatske u drugom dijelu, rukometašice osvojile skupinu i prenose dva boda

TRANSFER ‘BOMBA‘ Zagreb predstavio najveće pojačanje za iduću sezonu: ‘Znam da u meni još ima puno dinamita‘

Vlado Stenzel

U rukometnim pravilima nisu suci oduzimali loptu zbog pasivne igre kao danas, tako da je obrana morala vremenski dugo izdržavati napade. To je naša momčad radila kondicijski i brzinski savršenije od svih.

Statistika Ivana Snoja nakon Igara kaže da je bilo “koliko šutova, toliko golova” tako da me ne čude sve pobjede na turniru. Statistika kaže da niti jedna lopta nije dodana protivničkom igraču u ruke ili poslana u aut.

Naši igrači su svi igrali u napadu i u obrani! Tko nije znao dobro igrati u obrani, nije mogao ostati u reprezentaciji. Obrana se može naučiti, a treba znati i prave vježbe. S njom smo imali veliku brzinu polukontre i perfektno i bezgrešno vraćanje.
Bio sam toliko siguran u snagu i spremnost našeg olimpijskog tima da sam prije natjecanja obećao svom velikom prijatelju Rudiju Careku da ćemo u finalu biti toliko superiorni da ćemo u drugom poluvremenu početi s nogometom sve dok ne ostanemo s toliko igrača u igri, a da se ne prekida igra. Obećanje ipak nisam održao, nisam riskirao zbog eventualne diskvalifikacije.

Zapisani svi treninzi

Čehoslovaci nisu imali rješenje protiv naše veličanstvene pokretljive 6-0 obrane s brzim izlaženjem i neprobojnim blokom, iza kojeg je stajao nepremostivi vratar Arslanagić. Milan Lazarević je proglašen najboljim rukometašem OI 1972. godine, a prof. Branislav Pokrajac, naše lijevo krilo i vjerojatno najbrži igrač svih vremena, zapisivao je sve treninge i izdao knjigu “Kako smo osvojili zlato”, koja je bila udžbenik za trenere s ovoga prostora, a naročito Hrvatske.

Moj dragi i veliki prijatelj, kapetan našeg olimpijskog tima Hrvoje Horvat, najbolji srednji vanjski svih vremena, bio je voljan dodati ovom članku svoja zapažanja...

- Ostaje mi u sjećanju da nikada nismo kondiciju radili trčeći u prirodi ili snagu u fitness studiju. Obje komponente radili smo u dvorani. Kondiciju i izdržljivost s bezbrojnim sprintovima s loptom ili bez nje, u parovima ili po grupama. Specifičnu bacačku snagu radili smo s velikim medicinkama od 2 kg objeručke ili s teškim loptama od 750 grama jednom rukom. Skočnost, odraze trenirali smo preskačući švedske sanduke, četiri po redu od najnižih do visokih ili na stepenicama Hale Tivoli kao predvježbu. Te stepenice, njih oko 50, sanjali smo… I onda se sve pretvorilo u san.