Trostruki uzastopni prvak Europe, za vječni mit o velikom klubu

Ponekad se treba dogoditi generacija, ponekad se trebaju posložiti kockice, ponekad treba sve sjesti na svoje mjesto. Priča u kojoj se u Splitu stvorila europska košarkaška dinastija priča je u kojoj se baš sve posložilo onako kako se trebalo.

Split ili Jugoplastika u to vrijeme, imala je već europski značaj u sedamdesetima, mogla se i tu popeti na krov Europe. Imala je Peru Skansija, Ratu Tvrdića ili Damira Šolmana, imala je neke ikone na koje se moglo nasloniti ono što je dolazilo. A dolazila je čarobna generacija, dolazili su dečki rođeni 1967. i 1968., skupina igrača koja je bi bila dovoljna za cijelo desetljeće jedne košarkaške reprezentacije, a ne samo jednog kluba. Jest, Toni Kukoč i Dino Rađa bili su talenti kakvi se rađaju jednom u epohi, ali na Gripama su bili dovoljno mudri da oko njih grade nešto veliko.

Selekcija igrača rađena je planski, nešto stariji su tu bili Velimir Perasović i Goran Sobin kao domaći momci, a onda se dovodilo. Prije svega trener, a sve što se kasnije dogodilo reći će da se s Božom Maljkovićem kao trenerom kockalo, ali se itekako pogodilo. Stigao je iskusni šuter Duško Ivanović, neprepoznati play Zoran Sretenović, kasnije se ta pozicija podebljala i s Lukom Pavičevićem, a pravi bingo bio je dolazak Zorana Savića iz zeničkog Čelika.

Sve se to pretvorilo u tri naslova prvaka Europe uzastopno. Uz genijalnost Tonija Kukoča, moć Dina Rađe i sjajno posložen mozaik Bože Maljkovića, kojega je mentorirao Aco Nikolić. Klub je, pri tome, bio snažan, znao je kako raditi i kako talent koji ima može pretvoriti u rezultate.

Za te tri godine, između 1989. i 1991. godine kasnije će FIBA dodijeliti priznanje klubu kao najboljoj momčadi 20. stoljeća. Jugoplastika je doista bila role model kako sve posložiti. I kako se vratiti na vrh nakon što je momčad samo koju godinu ranije igrala drugu ligu. Bila su tu neka druga vremena, ali od prvog do posljednjeg u klubu svi su bili profesionalci, ne možda na papiru, ali svojim entuzijazmom su bili i više od toga.

A to je ponekad važnije nego primati plaću, a ništa pametno ne raditi. Tako se stvorila dinastija. Trostruki uzastopni prvak Europe. Za vječni mit o velikom klubu.