Poštovani čitatelji,
Sportske novosti 9. kolovoza 2025. slave 80 godina postojanja. Nevjerojatnih 80 godina prepunih sportskih uspjeha, drama, ponosa i zajedništva. Malo što u životu može ujediniti neku naciju i učiniti je ponosnijom od uspjeha sportaša koji za nju nastupaju.
I zato Sportske novosti izlaze već punih 80 godina. Zato što smo sve te silne godine iz prvog reda pratili sportaše, kako naše, tako i međunarodne. Slavili smo ih, poštivali, kritizirali kada je to bilo potrebno.
U 80 dana, sve do tog 9. kolovoza, svaki vas dan kroz naše arhivske tekstove i ilustracije podsjećamo na najzanimljivije sportske događaje pojedine godine. Bit će to sjajna retrospektiva svega što se događalo u tih 80 godina.
Ne sumnjamo da ćete znati uživati u njima.
Bio je to šlag na kraju još jedne velike godine jugoslavenskog sporta. Svjetsko prvenstvo rukometašica u Beogradu, a domaća reprezentacija na vrhu svijeta.
“Ju-go-sla-vi-ja... Ju-go-sla-vi-ja... I glas jednog dečkića, koji je oca čvrsto držao za ruku i bariton tog istog oca, i crescendo riđokose tinejdžerke u paperjastoj bundi i glasovi svih tih šest tisuća ljudi... Ju-go-sla-vi-ja... Ju-go-sla-vi-ja... Na površini tog silnog zanosa, jedinstvene želje za uspjehom koji bi i planinu u jednom zamahu u kamenčić pretvorio, djevojke u plavim majicama i graciozne kao balerine i borbene kao vučice”, opisao je atmosferu finala Miloš Gligorić.
Na drugoj strani terena stajala je Rumunjska.
“Nakon 25 minuta finalnog susreta Jugoslavija - Rumunjska 7:7! Nervozni smo, medalja još visi u zraku, iako smo u prvom dijelu stalno bolji... Poslije 30 minuta i 17 sekundi, dvorana grmi, svi su na nogama, a mi vodimo 10:7. Razbili smo velike protivnice. Ne damo im da dišu. Plave kao da su dobile dvojnice, na svaku igračicu u žutom dresu, bacaju se po dvije u plavom. Ni miš ne bi prošao! Jadranka Antić i Kaja Ileš igraju kao u transu. Dvanaest minuta i 42 sekunde prije kraja vodimo 13:8. Sve je jasno, sve se zna. 6.000 ljudi spremno je za završni krik, za prvu zlatnu momčadsku titulu uopće našeg ženskog sporta”.
A onda je semafor pokazao kraj, a na njemu - 16:11. Zdenka Ištvanović, Dunja Kostić, Ana Titlić, Nadežda Abramović, Mirjana Čikoš, Jadranka Antić, Zdenka Leutar, Milenka Lukić, Ivanka Suprinović, Katica Ileš, Dragica Palaversa, Radmila Parezanović, Biserka Rosić, Mara Torti, Milka Veinović, Božena Vrbanc i Biserka Rožič. Ovo su zlatne djevojke Vilima Tičića.
“Hej Slaveni,zapjevalo je puno gledalište kao da je danima to uvježbavalo, a onda opet, dok djevojke izlaze sa parketa, zatresoše se zidovi - Ju-go-sla-vi-ja, Ju-go-sla-vi-ja...”
Rekord Maksimira - 64.138
19. srpnja 1973. godine ostat će zauvijek zapisan u nogometnim brojkama. Te sparne srijede u 16.30 sati na maksimirske se tribine nakrcao do danas nezapamćeni broj gledatelja - čak 64.138 navijača s kupljenim ulaznicama, od čega 25.000 gostujućih. Utakmica? Finalna utakmica kvalifikacija za Prvu jugoslavensku ligu između Zagreba i Osijeka.
“Nakon teških 360 minuta porođajnih muka u prisutnosti nezapamćenog broja gledatelja na maksimirskom stadionu rođen je novi prvoligaš - Zagreb. Divovska borba na igralištu, s predigrom, međuigrom i epilogom i izvan terena, kulminirala je u predvečerje koje je nalikovalo ‘smaku svijeta’, izvođenjem jedanaesteraca, dovodeći igrače i navijače do ruba sloma živaca. Sudbina, godišnji i dugogodišnji rad ovisili su o udarcima s bijele točke. Stravično. Zagreb je sačuvao sigurnije noge i - ruke. Što je najizravnije odlučilo? Iz Zagrebove perspektive - Franjo Horvat. Odličan, bravurozan za vrijeme igre, obranio je dva jedanaesterca, omogućivši Hajrudinu Hušidiću da opravda naziv ‘zlatne rezerve’ i označi početak slavlja kakvo ovaj grad nije doživio.”
U Beograd je došao kao olimpijski pobjednik i branitelj europskog zlata. I opet pokosio sve. Mate Parlov drugi put zaredom osvojio je europsko zlato.
˝”Rekordna žetva! Nikad više medalja! Ni dosad, a možda...? Dvije zlatne! Dva puta jugoslavenska zastava se dizala visoko, pod sam krov prelijepe dvorane Pionir, dva puta je svirana jugoslavenska himna, za Matu Parlova i Marijana Beneša. Pa još jedna srebrna medalja Zorana Jovanovića i bronca Živorada Jelesijevića. Rekordna žetva!”, stoji u izvještaju Drage Marovića.
“Želio sam oboriti Gortata, dokrajčiti ga. Nekad je čovjek neshvatljivo tvrdoglav. A tempo je bio ubitačan. Puno udaraca je palo, umorio sam se, a Gortat me je konačno uvjerio da je strahovito čvrst momak”, rekao je kasnije Mate.
Komentari (0)