DANI KAD ĆE MALA ZEMLJA HRVATSKA POSTATI VEĆA Vjerujte, nećemo osvojiti samo jedno zlato...

Kad nešto spremaš četiri godine, kad cijeli svijet iščekuje vidjeti tko su to novi bogovi sporta, kad se imaš pravo nadati da među njima bude i netko za koga ćemo svi zdušno navijati, kad će ono što se bude događalo od petka pa u sljedeća nešto više od dva tjedna biti vrh interesa, kad će se ispred očiju pisati povijest, onda su to Igre.

Josip Pavić će u petak na svečanom otvorenju, uz šest tisuća samba plesačica, tri brazilska top modela i ispred najmanje milijarde ljudi ponijeti hrvatsku zastavu, a iza nje bit će ono što Hrvatska danas nudi u svjetskoj burzi sporta. Bit će tamo 88 naših najboljih sportaša, 88 onih koji će pokušati dati najbolje od sebe i postati besmrtni, a jednu malu zemlju od jedva preko četiri milijuna ljudi napraviti većom nego što to ona objektivno jest.

Uostalom, sport je takvom čini već godinama. Nijedan političar ne može u ozbiljnoj utakmici sa svijetom zasjesti u poziciju onoga tko o nečemu odlučuje, nijedan umjetnik nije na vrhu piramide svjetskog art establišmenta, nijedan poslovnjak nije na čelu velikih multinacionalki koje upravljaju današnjim svijetom.

A uvjeren sam da se neće samo jednom u Riju od petka pa nadalje slušati hrvatska himna. Vjerujte, nećemo osvojiti samo jedno zlato...

I onda će krenuti priče o tome koliko cijenimo, priče o tome koliko se divimo, odmah će se tu pojaviti i neki političar, željan slikanja i željan nekih usputnih poena, jer za njih su Igre u prvoj polovici rujna. I ne čekaju oni na njih četiri godine. Oni ih imaju svako malo. “Puj, pik, ne važi”, pa birajmo ponovno. I samo oni su važni.

Nitko nije naivan na ovome svijetu da bi se ponadao kako će se od 5. kolovoza uspostaviti antički ideal o prestanku svih sukoba za trajanja Igara. Svijet je danas u kontinuiranom ratu i taj rat će prijetiti i Riju. Na najvećoj pozornici, uvijek je najbolja prilika za promociju luđaka i okrutnih ideja. Ne znam za onih 88 naših ponosa u Riju, ali znam kako meni nije svejedno. A nisam nešto strašljiv. Zika virus je najmanja opasnost koja prijeti Riju.

I nismo, kvragu, tenisači pa da otkazujemo...

Kad sam počinjao raditi, moj prvi urednik kazao je kako je “Buenos Aires žena koju voliš cijeli život, a Rio divlja ljubavnica koju nikada nećeš zaboraviti”.

Ne znam za Rio, ali tješi ovih posljednjih dana, nakon što su se olimpijska sela počela puniti, kako nema priča o otmicama, kriminalu, kaosu. Vjerujte, da postoji išta takvo, doznalo bi se.

Nisam siguran da išta može biti bolje Londona otprije četiri godine i to ne očekujem. Malotko od kolega očekuje, koliko čujem.

Nije ovo vrijeme u kojemu je samo “važno sudjelovati”. Cuobertin je bio zanesenjak, on je tvrdio i da je ženama mjesto na Igrama samo “na dodjeli cvijeća na proglašenju pobjednika”, jer je taj fini gospodin smatrao da je neprilično gledati kako se žene znoje na sportskim borilištima.

Igre i olimpizam su se jako promijenili. U vremenu kad smo svjesni da je rat svuda oko nas. I u vremenu u kojemu je najbolja borba protiv terorizma, protiv rata današnjice, živjeti normalno. Ne dati im na važnosti.

I tako će se ponašati i Rio.

Naših 88 ponosa tražit će hrvatski rekord po broju odličja. U nekom ludom scenariju mogli bismo stići i do brojke od deset medalja.

Kako je svatko od nas subjektivan, postoje neke priče koje bi bilo najbolje ispričati. Onu o Blanki Vlašić, Damiru Martinu ili Filipu Hrgoviću, recimo. Tu smo i s tri momčadska sporta u kojima znamo da će nas predstavljati frajeri. Da su fakini, za rukometaše i vaterpoliste smo znali otprije, a početkom ljeta u taj su prostor ponosa ušli i košarkaši.

I bit će to vatreno. Od subote ujutro, od 8.30 sati po brazilskom vremenu, ranom popodnevu kod nas. Kad Snježana Pejčić uzme pušku u ruke, a Damir Martin čvrsto stisne vesla. Pa sljedeća dva tjedna ludila i službeno krenu.

SN će biti tu, s vama. Trudit ćemo se biti što plastičniji i što zanimljiviji. Kao i na svakim Igrama, kao i na svakom velikom natjecanju, na ovim ćete stranicama doznati najviše.

I oslobodite si vrijeme. Ujutro da pročitate, a onda od popodneva do u kasno u noć da gledate. Pa opet ispočetka. Ovih 15 dana ionako nikada nećete zaboraviti.