Hajduk se nije plasirao u finale kupa , rezultatski tone već mjesecima, dio navijača polako okreće leđa igračima i upravi, a dosadašnja sportska politika kluba s Poljuda, izaziva, najblaže rečeno, podsmjehe, piše Slobodna Dalmacija.
Naravno, za splitske prilike i više nego dovoljno da se, kako to već biva, kolektivno padne u nesvijest, afanaje o "nikad lošijem Hajduku", a potom već nekako krene i zborno pljuvanje i cipelarenje nogometnog stogodišnjaka koji se, podsjetimo, tek nedavno othrvao raljama politike i bankrota.
Iako su teorije o tome kako su četvrto mjesto u prvenstvu, pa makar se radilo i o ovakvom apsurdnom HNL-u, kao i ispadanje u polufinalu kupa najgori trenuci u stoljetnoj povijesti "bijelih", veći i od sramote zvane Shelbourne, Debrecen ili kupovanje sudaca, smiješne i uvredljive - nerazumni potezi klupske uprave i dijela navijača proteklih nekoliko tjedana (dakle istih onih ljudi koji su devastirani pogon na Poljudu pritisnut milijunskim dugovima i stotinama sudskih sporova u svega tri godine spasili od totalne propasti) još jednom su kritičarima trenutačnog načina upravljanja klubom dali priliku da zapomažu za jednim vlasnikom i dobrim starim vremenima kada su se čelni ljudi Hajduka birali puno jednostavnije.
Ne na tamo nekakvim demokratskim izborima ili javnim natječajima, nego u kafani, stranačkim kancelarijama, na janjetini...
Rezultat je, tvrde nam to oni upućeni, jedino mjerilo u surovom sportskom svijetu, a kad je tako nema nam druge nego da na neko vrijeme zaboravimo projekt "narodnog kluba" i njegovu financijsku stabilizaciju, transparentno poslovanje, rad s navijačima, kao i "fantomsku" udrugu "Naš Hajduk" koja u ovom trenutku broji nešto manje od devet tisuća članova i jedina je stvarna opozicija notornim vladarima domaćeg nogometa.
Navijačima s pamćenjem punoglavca to očito više nije dovoljno, pa tako u raznim anketama i forumima zazivaju neka stara lica, spasioce koji će žurno zaustaviti rezultatsku krizu, išamarati Dinamo u Zagrebu, prodati na ljeto igrače i dovesti nove, a zatim fino izgladiti odnose s HNS-om kako bi i mi na jugu mogli gledati uživo reprezentaciju, barem dva puta u desetljeću, a to je, pričaju u Zagrebu, neopisivo...
Dakle, da ne budemo previše zajedljivi, pročešljali smo malo domaći bazen i pronašli trojicu idealnih kandidata koji odgovaraju gore navedenim zahtjevima. Bilo bi ih zanimljivo vidjeti zajedno na djelu i pritom se uopće ne šalimo. Bio bi to trijumvirat u pravom smislu te riječi, jedan retro Hajduk, "best of" zadnjih dvadesetak godina, pazeći pritom da su akteri još uvijek živi, na slobodi te poslovno sposobni.
Počnimo redom, od predsjednika... Iako smo se proteklih dvadesetak godina nagledali stvarno svega i svačega po poljudskim kacelarijama: od mesara i besprizornih poduzetnika do stranačkih uhljeba, odlučili smo se za jedno relativno novo lice - Alojzija Šuprahu, bivšeg špijuna i šefa županijskog nogometnog saveza. Šuprahi je, naime, životni san postati netko i nešto u Hajduku, a to je praktično nemoguće normalnim, demokratskim putem, pogotovo sada kada se za neku od fotelja traži i potvrda o nekažnjavanju...
Šteta, čovjek ne da bi dao krv za Hajduka, to se podrazumijeva, već će je doslovce i pustiti. Baš kako je to učinio u Dugopolju prošlog ljeta kada je pod utjecajem alkohola napao i ozlijedio Marina Brbića, predsjednika Hajduka.
Nema što, pokazao je da ima čvrstu ruku i da zna kada treba šakom lupiti o stolu ili po slabijem od sebe. Njemu ulica sigurno ne bi vodila klub kao mlitavom Brbiću. Uz to, član je Izvršnog odbora HNS-a, omiljen je među čelnim ljudima županijskih niželigaša koji preživljavaju zahvaljujući prije svega donacijama njegovih stranačkih kolega iz Županije, pa bi i Hajduk konačno otoplio odnose s lokalnim klubovima, a opet dobar je i s Mamićima, Davorom Šukerom, član je HDZ-a... Što ćete više?
Ako smo se oko izbora pravog predsjednika brzo složili, onda neće biti problem ni sa sportskim direktorom. To mjesto po svemu je rezervirano za Igora Štimca, bivšeg igrača Hajduka, legendarnog reprezentativca, tragikomičnog izbornika i aktualnog trenera Zadra. Nakon Sergija Krešića, Jensa Andersona i sada Gorana Vučevića, Štimac bi nam pokazao kako se prodaje zlato iz omladinskog pogona. Još se, naime, pamti kako je prije 12 godina kao šef struke "bijelih" unovčio Stipu Pletikosu i Darija Srnu u Šahtar za 2,2 milijuna dolara (toliko je od prodaje utržio Hajduk, iako su navodno Ukrajinci isplatili okruglih sedam milijuna o čemu se raspitivao i Interpol) odnosno nešto manje negoli je Hajduk nedavno zaradio na Jeanu Kouassiju prilikom njegova transfera u Kinu.
Ne treba nam ništa objašnjavati, slučaj je ionako otišao u zastaru, ali zgodno bi bilo vidjeti koliko bi on uhvatio recimo za Nikolu Vlašića i Andriju Balića. Sporno je jedino kako bi njegov povratak utjecao na raspoloženje sudačke organizacije, budući je istraga pokazala da je Željko Širić, glava sudačke hobotnice nepravomoćno osuđena za primanje mita, prigovorio ozvučenom Hrvoju Malešu da mu je Hajduk za usluge dužan još iz vremena Štimca. Nezgodna situacija, no gledajući suđenje na posljednjim utakmicama Zadra, vjerujemo da je stvar u međuvremenu ipak riješena.
Uz jakog predsjednika i čovjeka od struke, rad profesionalnog kluba nezamisliv je bez dobrog direktora, glavnog operativca. Ni tu nema dvojbe. Jedini kojeg možemo zamisliti u toj ulozi je neuništivi doktor nogometa Fredi Fiorentini, dugovječni funkcioner koji je istjeran iz kluba tek prije dvije godine, i to zahvaljujući upornosti navijača koji su godinama evidentirali njegove nevjerojatne gafove i lutanja od kojih su neka bila pogubna za Hajduk.
Koliko je bio opasan za vlastiti klub govori i podatak da ga je Zdravko Mamić, kao najveći rival, koncem 2009. godine javno nagradio zlatnim "rolexom", a većeg priznanja od toga u HNL-u ne možete dobiti. Ako zagusti, dobro je znati i da je Fio vlasnik tvrtke "Hajduk -Sirio" preko čijeg računa u Klagenfurtu je klub poslovao godinama i izbjegavao plaćanje poreza, što govori o kakvom se zapravo vižljastom funkcioneru radi. Pravi vojnik kluba.
Za kraj, kao šlag na tortu, došao bi i izbor novog glasnogovornika, nekoga tko je sve ovo već predvidio davno prije, tko je upozoravao kako "ulica" ne smije voditi klub, da ga treba prodati prvom tko naiđe, kako treba pomesti ispred svog praga, kako su stotinjak huligana i baklje najveće zlo domaćeg nogometa... E, tu bi, kad promislimo, već nastao problem. Kandidata je, na žalost, puno. I svi su se svojski trudili ove protekle tri godine.
U svakom slučaju Hajduk bi s osovinom Alojzije - Štimac - Fio, uvjereni smo, puno bolje plivao ovom domaćom nogometnom močvarom. Ne sumnjamo ni da bi imao više sportskih uspjeha: zagarantirano drugo ili treće mjesto te "pošteno suđenje", a tko zna možda i tu i tamo neki kup. Nije loše, pomislit ćete, sve je bolje od ovakvog raspleta situacije i pišljivog četvrtog mjesta. Rezultat je, naime, mjerilo svega u sportu, tablica mamac za publiku, a ionako se na duge staze broje i pamte samo trofeji izloženi u vitrinama. Ne vjerujete? Pitajte navijače Dinama. Oni danas uživaju u njima...
Tudor ponovno komentira, a pobjegao je iz kluba
Igor Tudor, prvi trener u povijesti Hajduka koji je utekao iz kluba doslovce tri dana prije početka prvenstva i od kojeg još uvijek čekamo suvislo opravdanje za taj, da ne kažemo nešto gore, kukavički čin, ponovno je ničim izazvan odlučio komentirati situaciju u svom bivšem klubu. Iako smo ga i ovaj put mislili ignorirati, jednostavno nismo mogli prijeći preko novih mangupskih izjava nekadašnje legende Hajduka. Naime, Tudor je, naravno ironično, priznao kako je isključivi krivac za dovođenje loših i polovnih igrača na Poljud, s kojima je on, nogometni mag, bio uvjerljivo treći, a prije dvije godine osvojio i kup.
"Kriv sam jer je moja bila uvijek "zadnja" pa zbog toga nije ni došao Žižić ili recimo Mato Jajalo, a mogli su i htjeli doći. Priznajem, kriv sam što je sada Hajduk uvjerljivo zadnji po proljetnom učinku i igra jedan negledljiv nogomet.. Javno preuzimam svu odgovornost, a ako će trebati preuzeti eventualno i za još nešto u budućnosti, stojim na dispoziciji", poručio je očito dobro raspoloženi Tudor.
Kad je već sam započeo priču o odgovornosti, onda je red da ga priupitamo i o par sitnica koje nije spomenuo među svoje zasluge. Dakle, tko je odgovoran što je klub doveo brazilca Joa i onda ga nakon dva tjedna potjerao, tko je inzistirao na dovođenju Iluridzea, a potom i Abduholikova, tko je prekrižio Mislava Anđelkovića i onda plakao da nema popštenog zadnjeg veznog, te tko je odbio na pripreme prve momčadi voditi Balića i Vlašića?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....