Iz navijačkog kuta prirodno je da je nastup u Kairu protiv Tunisa izazvao oprečne impresije. Jedni su vrlo kritični i ne uzimaju u obzir kontekst trenutka, a to je puna klupska natjecateljska sezona, revijalni okvir turnira i ipak demotivirajući ambijent utakmice. Drugi su uviđavniji i navijački optimističniji, pogonjeni uvjerenjem kako će na skorašnjem prvenstvu Europe sigurno biti bolje.
Gledajući iz analitičkog kuta utakmica s Tunisom, pogotovo u ovom terminu, nije precizan pokazatelj forme za Euro, ali jest kao kontrolna etapa nagovještaj s kakvim potencijalima bi Vatreni mogli dočekati početak kontinentalne smotre u Njemačkoj.

Da bi dojam bio uvjerljivi za ovu misiju u Kairu, valja pričekati sigurno izazovniju utkamicu. Egipat nije značajno rejtingom uvjerljiviji od Tunisa (36.- 41. po FIFA rankingu), ali igra na svom stadionu i sigurno je da će imati veliku podršku svojih navijača. Sigurno je da će i Vatreni u takvom ambijentu biti višeg adrenalina, a u očekivano otvorenijoj igri Egipćana u odnosu na Tunižane moglo bi biti i drugačijih dojmova vatrenog ofenzivnog potencijala. Protiv Tunisa u tom smislu Hrvatska je igrala ispod svoje razine. Koliko je realniji njen potencijal u igri prema naprijed, u ovom trenutku i u ovom sastavu, lakše će se spoznati nakon utakmice s Egiptom.

Neuvjerljiv izgled

Dakle, u ovoj fazi Vatreni u kontekstu Eura djeluju prilično neuvjerljivo. Što bi se moglo (i bilo bi potrebno) dogoditi u idućih nešto više od dva mjeseca da se taj dojam značajnije poboljša i osnaži ambicija dosega iskoraka?

Prije svega bi trebalo imati jasniju sliku realnosti ambicije. Hrvatska ima tri medalje sa šest mundijala. Na šest EP-a niti jednom nije prebrodila prvu rundu nakon grupe. Kad je bila s dvije europske sile (2004. Engleska i Francuska, 2012. Španjolska i Italija), nije prošla grupu. U Njemačkoj je deja vu Poljske sa Španjolcima i Talijanima. Logično razmišljanje jest kako bi već važan uspjeh bio prolaz te grupe (unutra je i Albanija), pa taj doseg može biti iznimno veliki poticaj Vatrenima da u nastavku turnira nadmaše dosadašnje europske nastupe.

Poklapanje faktora

Za takva nadanja Hrvatskoj i Daliću trebaju poklapanja nužnih faktora. Temeljni su da budu na raspolaganju najbolji igrači koje izbornik može koristiti, da zdravstveno budu fit i fizički u dobrom tonusu unatoč napornoj klupskoj sezoni. Na tom planu Dalić za sada ima više problema. Nadajući se da svi aktualni budu O.K., glavobolje zadaju dvojbe oko super važnih igrača koji mijenjaju specifičnu težinu vatrenog potencijala. Za reprezentaciju koja je deficitarna hitrinom, izostanak Ivana Perišića je nenadoknadiv. Uz njega je i odsutnost Mislava Oršića dodatni uteg ofenzivnoj prodornosti. Bez takva dva brža igrača Vatreni su u problemu kako iskoristiti svoj forte u sredini terena (i kombinatorici, posjedu). Treba se nadati kako će se Perišić i Oršić (prije u pogonu) oporaviti i dohvatiti kakvu-takvu formu za Euro. Marko Pjaca tek treba pokazati je li spreman na povratak barem približnih razina forme u međunarodnoj konkurenciji, ali u pozitivnom epilogu toga više zasad djeluje, poput Marca Pašalića, kao dobra alternativa.

Iduća poklapanja tiču se opće forme pojedinaca i taktičkih kompaktnosti za potrebe natjecateljske razine Eura. U tom kontekstu je aktualno goruće pitanje intenziteta igre. Po tradiciji su Vatreni u tom segmentu promjenjivi. U ovom trenu čine se još nižeg intenziteta u odnosu na potrebe. Tome vjerojatno doprinosi dva elementa. Prvi je manjak bočnih igrača koji donose i prodornost, ali i rješenja za vezne igrače. Drugi je element i smanjeni ritam Modrića, koji osim godina ima i teret manjka natjecateljskog ritma u klubu, a mlađi Brozović, pak, ima otežavajuću okolnost niže kvalitetnih nadmetanja saudijske lige u odnosu na Italiju i eurokupove. Kovačić igra dobro u stroju Guardiole u Manchester Cityju, ali je pitanje kako će se snalaziti u manje moćnom okruženju, gdje nema brzih krila, prodornih ofenzivnih veznih i niza drugih profila koji mu olakšavaju diktiranje igre.

Tereti ambicijama

Upravo to, manjkavost bočnih igrača u prodornosti, hitrini i stvaranju viška, jest daljnji teret ambiciji Vatrenih. Kad se igra bez stasite “devetke”, sve to još više dođe do izražaja...

Na Euru ćemo za suparnika imati hitru, tehnički snažnu i energetski mladu Španjolsku. Imat ćemo i natjecateljski vrlo organiziranu i fokusiranu Italiju. Naposljetku, tu je i Albanija, puna entuzijazma, koja će vrebati svoje šanse. Tri različita stila igre, tehnički otvoreniji Španjolci, taktički gusti i agresivni Talijani, zatvoreniji i kontri posvećeni Albanci. Hrvatskoj zato trebaju taktičke alternative za turnir jer je iluzorno očekivati da se sa svima može igrati istim stilom, odnosno, posjedom i kombinatorikom za dužu gradnju napada...

Zlatko Dalić ima još tri utakmice (Egipat, Sjeverna Makedonija, Portugal) da stvori najpovoljnije tehničke i taktičke uvjete da Vatreni spremno dočekaju Euro. Pritom treba izbornik imati i dozu sreće da mu se poklopi uspješan povratak ozlijeđenih igrača, da se neki koji manje igraju više razigraju u finišu klupske sezone, a da u tom razdoblju netko od mlađih ili novijih aktera bitno iskorači u moći. Puno je toga, ali sve se to realno može dogoditi i onda se slika bitno mijenja...

No, kakva god Hrvatska stigla u Njemačku, sigurni smo da će ona biti maksimalno motivirana i naši će igrači na čelu sa stožerom dati sve od sebe da ispune nadanja jednog od najvećih aduta Vatrenih, a to su navijači. Ta podrška u Njemačkoj može biti onaj jezičac koji će prevagnuti da se energijom kompenziranju manjkavosti. Hrvatska je to već više puta pokazivala na djelu i s vatrenim duhom nadmašila očekivanja i onda kada prognoze nisu bile optimistične. To ne može biti slučajnost...