Dok Vatreni imaju obvezu dobiti dvije utakmice i zaključiti kvalifikacije sa šesnaest bodova, to je tek pola sretnih vijesti koje moramo čuti kako bismo imali osiguran Euro u Njemačkoj. Kad ti drugi kroje sudbinu nije ugodno, Hrvatska se dovela u situaciju da u subotu stišće palčeve za Armeniju, a možda potom i za Tursku. Što ti je sport, samo jedan bod da smo uzeli Turcima ili Velšanima sad bismo vodili isključivo svoju brigu!

Utakmica u Erevanu između Armenije i Walesa igra se u 15 sati, ogled u Rigi između Latvije i Hrvatske je u 18, pa Zlatko Dalić, stožer i momčad, neće morati držati na klupi uključene aplikacije na mobitelu, znat će jesu li Otočani prosuli koji bod ili su uzeli tri, te dočekuju li Turke s potrebom za još jednom pobjedom koja bi ih odvela u Njemačku. Ako Wales i Hrvatska slave, drama kvalifikacije doći će do kulminacije jer tada je odluka u utorak u 20.45, u Zagrebu igraju Hrvatska i Armenija, a u Cardiffu se sastaju Wales i Turska.

Četvrti put naša reprezentacija ulazi u finiš izlučnog ciklusa na način da ne drži sudbinu u svojim rukama. Ranije tri priče balansirale su na liniji - euforija, depresija, olakšanje. Dvaput smo izašli kao pobjednici, a jednom bili potučeni i prije nego je momčad krenula na zadnji let.

Schmeichel je bio junak

Bio je 11. listopada 1997. godine, Hrvatska je gostovala u Sloveniji i pobijedila 3:1 golovima Šukera, Solde i Bokšića, no ništa to ne bi vrijedilo da je Grčka u Ateni svladala Dance. Skandinavcima nije bilo svejedno, oni su imali osigurano drugo mjesto koje je vodilo u play-off, ne i prvo i izravan plasman na Svjetsko prvenstvo. Za to im je trebao bod, to znači i da dva otmu Grcima, pa mi s pobjedom skačemo na drugo mjesto. Više smo pratili sliku s Olimpijskog stadiona nego onu koja je stizala s Bežigrada. Peter Schmeichel bio je naš junak, njegove obrane Grcima, a posebice Demisu Nikolaidisu, opjevane su u Hrvatskoj, mediji su se utrkivali kako bi efektnije nakitili markantnog Danca, a pojedinci bi ga i nagradili, pitali su se je li zavrijedio koji otok ili što...

Međutim, on je samo potvrdio da je svjetska klasa. U to doba vjerojatno najbolji golman na planetu, nepune dvije godine kasnije i prvak Europe s Manchester Unitedom. Gledajući iz današnje perspektive groteskne razmjere hrvatske politike, čovjek bi rekao - trebali su mu dati INA-u. Možda bi sada bila jača i veća.

Kranjčarov optimizam

Drugi smo put prošli 2015. godine. Niko Kovač je doživio demisiju nakon poraza od Norveške u Oslu, izbornik je postao Ante Čačić, Hrvatskoj su izgledi i dalje bili vrlo dobri, trebala je u dvije utakmice svladala Bugarsku i Maltu, no ostala je jedna sitnica - Italija nije smjela u zadnjem kolu izgubiti od Norveške. Vatreni su 13. listopada 2015. godine na stadionu Ta’Qali slavili 1:0 golom Perišića i pomalo strepjeli jer igra je pala, pratio se rezultat iz Rima. Više su se čula pitanja “kako stoje?”, nego “kako igrati?”. Maltežani to nisu iskoristili, a Azzurri su dobili 2:1, iako je Norveška vodila 1:0. Zabijali su u 73. i 82. minuti - Florenzi i Pelle.

Olakotna je stvar što Hrvatska ne bi padanjem na treće mjesto bila eliminirana, nego je imala još šansu kroz doigravanje. Zato je to više bila večer zadovoljstva i olakšanja, nego euforije kakve je zavladala samo zbog mogućnosti da se s Ukrajinom igra za SP u Francuskoj, koje je na kraju donijelo medalju, povijesnu broncu. I učinilo Hrvatsku prvi put velikom.

No nisu svi završni činovi imali sretan kraj. Frustracije i depresija vladale su Rovinjom 10. listopada 2009. godine jer toga poslijepodneva Ukrajina je svladala Englesku 1:0 i izbacila nas definitivno sa Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi, jedinog na kojem nismo igrali.

Mjesec dana ranije na rođendan Luke Modrića 9. rujna Engleska je na Wembleyju razbila momčad Slavena Bilića 5:1 i potvrdila prvo mjesto. Za drugo mjesto i doigravanje nama je trebala pobjeda u Kazahstanu, ali i da prije toga Ukrajina ne dobije Engleze. U popriličnom nokdaunu nakon susreta ovom su novinaru ostale u glavi dvije slike. U miks-zoni Wembleyja pitali smo Niko Kranjčara “ima li nade?”. Odgovorio je s puno optimizma i izrekao rečenicu:

- Radije sam u našoj koži i čekam Englesku da ne izgubi u Kijevu, nego da sam na mjestu Ukrajine i moram imperativno pobijediti ovakvu Englesku.

Iza njegovih leđa Luka Modrić prolazio je na štakama, očajan pognute glave jer oporavljao se od loma potkoljenice. To su bili kadrovi beznadnosti hrvatske pozicije jer Niko je zaboravio da smo dvije godine ranije na istom mjestu matirali Engleze i oteli im plasman na Euro. Nitko nije decidirano ustvrdio kako su tankirali u Ukrajini da nam se revanširaju, ali osvetu su servirali hladnu. Kako su odigrali u Kijevu, nakon te utakmice nisu se vrući vode napili. Domaćin je dobio 1:0.

Hrvatska je u Kazahstan, iz Rovinja gdje se pripremala, otišla na “pogreb” izborničke karijere Slavena Bilića, ali je dobila 2:1 i on se predomislio, a kako je imao potporu HNS-a ostao je još jedan ciklus. Budući da je prije puta potjerao Josip Šimunića i Ivicu Križanca nakon večernjeg izlaska cijele ekipe u Funtanu, let u Astanu bio je kao karmine jednom poglavlju nacionalne vrste.

Mjesec dana kasnije reprezentacija je posjetila Memorijalno groblje u Vukovaru prije prijateljske utakmice s Lihtenštajnom u Vinkovcima, a Slaven Bilić se žalio novinarima:

- Ajmo reći pošteno, s kime bismo igrali play-off da smo i prošli? Modrić je i dalje ozlijeđen... - kazao je Bilić, pa nastavio nabrajati koga sve nema.

Gadna misija u ožujku

Samo smo željeli da noćna mora stane, da se probudimo i ponovno hrvatskom nogometu zasja sunce. I pojavilo se... Ovaj put Vatreni imaju sigurno doigravanje u ožujku, ali ako ih neće ići karta u subotu ili barem u utorak, bit će to gadna misija. Vukovar baš na dan utakmice u Latviji obilježava 32. godišnjicu stradanja.

Za Euro 2008. godine mi smo bili ti koji smo krojili sudbinu Rusima i itekako ih usrećili pobjedom nad Engleskom na Wembleyju 3:2. U prvoj utakmici Tri lava na novom stadionu starog mitskog imena domaćinu su trebala tri boda za Euro, a mi smo imali osigurano prvo mjesto. Ruske naslovnice bile su pune zahvala “slavenskoj braći”.

Tada se pisalo kako je Leonid Fedun, predsjednik moskovskog Spartaka, preko Stipe Pletikose obećao kao nagradu četiri Mercedesa - Pletikosi i strijelcima Kranjčaru, Oliću i Petriću. Je li to ostalo samo na pričama, kao što se kasnije govorilo ili je rasplet bio nešto drugačiji, sada nije više ni bitno.

Subota i utorak, stadioni i utakmice, pa što bude. Ako momčad Zlatka Dalića ne prođe, ostaje joj play-off u ožujku. Kao zadnja nada.