Igrom slučaja, u nedjelju smo oko hotela reprezentacije proveli preko sat vremena. Na pristojnoj udaljenosti od "vatrene" ekspedicije, jer plan doista nije bio konspirativan. I dojam je vrlo jasan: iako je resort Brandenburg predivan, ima jednu manu. Koja se u tih tri i pol sata stalno isticala.
Hotel, naime, nije ograđen, nego se oko njega može normalno prolaziti. S gornje strane, ali i dolje, šetnicom uz jezero. I onuda neprestano kolaju hrvatski navijači, tražeći potpis na dres, žele vidjeti igrače, stalno propitkujući je li trening otvoren, ali ima i Nijemaca istih namjera.
Jedan je domaći klinac dobra dva sata šetao gore-dolje kao profesor Baltazar s albumom sličica. U jednome je času prošao pored nas s osmijehom većim od ruppinerskog jezera. Dobio je, naime, toliko željeni autogram...
Gledajući u retrovizor prijašnja prvenstva, "vatreni" su imali prilično više intime i izolacije, odmaknuti od stvari koje im remete koncentraciju. Nije, naravno, navijačka ideja smetati im i stvarati probleme, ali želja je ipak jača, što potencijalno dodatno budi sitnu nervozu. Nakon cijelih priprema, ni dalje, dakle, nemaju apsolutni mir, za kojim je vapio i Dalić.
Ovo, jasno, nije alibi, ali ni kritika, jer ovdje hrvatska reprezentacija doista ima sve, a pogotovo odličnu povezanost s tri grada domaćina u utakmicama u skupini. No jednim ih dijelom i takvo ometanje, makar dobronamjerno, može opravdano smetati. Pogotovo u nedjelju, nakon Španjolske, uoči ključnog susreta turnira i sraza s Albanijom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....