Blanka je "probila led" na svjetskoj sceni, "Raketa" se osladio među klupskom elitom, a Sandra je na europskoj smotri, optimistično zaključujemo, utabala put za Lukino društvo. Zajednički nazivnik kremi hrvatskog sporta - barem u jednom komadiću karijera - bio je Olimpijski stadion u Berlinu. Na megalomanskom zdanju, sagrađenom na inicijativu Adolfa Hitlera za Olimpijske igre 1936., zakazan je novi čin u suparništvu Vatrenih i La Roje.
Dok su se Cicine suze, uoči berlinskog dvoboja Hrvatske i Brazila na Svjetskom prvenstvu 2006., transformirale u jednu od najupečatljivijih sličica u povijesti reprezentacije, na istom su stadionu začete kultne sekvence iz svjetske i hrvatske sportske povijesti. Blanka Vlašić 2009. preskočila je letvicu postavljenu na 204 centimetara, što joj je bio jamac za zlato na Svjetskom atletskom prvenstvu, čime je nadvisila Arianu Friedrich, domaću predstavnicu i najjaču konkurenciju. Tih je dana istim mjestom jurio i Usain Bolt, postavivši dva još uvijek živuća svjetska rekorda - na 100 metara (9.58 sekundi), a zatim i na 200 (19.19).
Sandra Elkasević (tada Perković) u Berlinu je 2018. stala na petoj uzastopnoj stanici prema europskoj kruni u bacanju diska, dok je zadnju, sedmu krunidbu režirala u Rimu prošle subote.
Titulu europskog kralja na Olimpijskom stadionu rezervirao je i Ivan Rakitić s Barcelonom 2015., a njegov je gol, u četvrtoj minuti protiv Juventusa, Kataloncima otvorio put prema, još uvijek, posljednjem trofeju Lige prvaka.
Prelistamo li starije knjige, na toj se toj lokaciji rodila i legenda o Jesseju Owensu, koji se na Igrama 1936. okitio s četiri zlatne medalje (100 metara, 200, štafeta 4 x 100, skok u dalj). Travnjakom stadiona trčkarali su Franz Beckenbauer i Gerd Müller na otvaranju Mundijala 1974., kada se Zapadna Njemačka, na kraju, popela na svjetski krov, dok Nijemci tu bajku nisu uspjeli ponoviti na smotri 2006.
Tada je na tom stadionu odigrano šest utakmica, među kojima je prva bila ona između Brazilaca i Hrvata, kada je Kaká odveo Seleção do slavlja, dok je posljednji dvoboj na turniru bio kultni okršaj Francuza i Talijana.
Azzurri su u drami stigli do naslova, junak se zvao Fabio Grosso, a dvoboj je upamćen kao posljednja epizoda u karijeri Zinédinea Zidanea, koji se od nogometa oprostio crvenim kartonom nakon udarca glavom u prsa Marca Materazzija.
Od 1985., pak, finale njemačkog kupa održava se u Berlinu, a pogotke u finalu isporučivali su i Hrvati. Prvi je mrežu parao Ivan Klasnić 2004., u trijumfu Werdera protiv Alemannije Aachen, a četiri godine kasnije pogodak Mladena Petrića nije bio dovoljan Borussiji Dortmund protiv Bayerna. Pobjedničku večer s Bavarcima u Berlinu okusio je Ivica Olić 2010., čiji je gol bio jedan od četiri iza leđa Werderova vratara. Na novog strijelca s Vatrenim pedigreom čekalo se sedam godina, ali Ante Rebić tada nije pomogao Eintracht Frankfurtu, pod palicom Nike Kovača, u borbi protiv Dortmunda. No, već 2018., hrvatski je tandem uzeo "kantu" u Berlinu. Imoćanin je Bayernu zabio dva gola, a bila mu je to prva titula u igračkoj karijeri, a Kovaču u trenerskoj.
Olimpijski stadion prva je postaja i Dalićeve ekspedicije - a uz začin drame, poljubac sreće i hrabar gard - potencijalno i posljednja, u finalu 14. srpnja...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....