U 30 natjecateljskih godina Vatrenih bilo je mnoštvo teških trenutaka. Ponekad zbog slabijih rezultata, ponekad zbog ozljeda važnih igrača pred ključne utakmice i turnire, neizvjesnosti plasmana ili nekih sličnih razloga koji su teretili svakodnevicu reprezentacije.

Nakon što se pet godina živjelo u rezultatskom blagostanju, na Mundijalima, uz pozitivne epiloge kvalifikacija i za Euro, pa pohoda u Ligi nacija, Vatreni su se neočekivano našli u velikom natjecateljskom problemu. Nakon duže vremena oni nemaju natjecateljsku sudbinu u svojim rukama.

Najveći motivator

Prvi je to put i u eri Zlatka Dalića, koji je Hrvatsku preuzeo u finišu kvalifikacija za Rusiju 2018., a koliko god teška situacija bila, reprezentacija ju je sama rješavala. Prvo pobjedom u Ukrajini, a potom kroz doigravanje s Grcima.

U predstojeće (i preostale) dvije utakmice kvalifikacijske D grupe za Njemačku 2024., Vatreni ni s dvije pobjede nisu sigurni za prva dva mjesta koja vode direktno na Euro. Jedina je opcija da Wales u jednoj od dvije utakmice (Armenija, Turska) propusti pobijediti. To je realno očekivanje, ali za sada su Velšani u psihološkoj prednosti i korak bliži direktnom prolazu.

Ono što je, međutim, pozitivno u negativnom trenutku, to je tradicionalna reaktivnost vatrenog tabora. Mogli bismo kazati da je (gotovo) uvijek zebnja za bližu perspektivu (više nego za dalju) bila najveći motivator reprezentaciji. I izbornicima. Kao da Hrvatska teško funkcionira u mirnom kursu prema željenoj ambiciji pa si sama stvori problem i zakomplicira natjecateljsku priču. Takve se napete faze živjelo u doigravanjima za Francusku 1998., Portugal 2004., Poljsku/Ukrajinu 2012., Brazil 2014. i Rusiju 2018., ali je Hrvatska uvijek izašla pobjednikom, protiv Ukrajine, Slovenije, Turske, Islanda i Grčke.

Vjerojatno ima puno istine u tezi kako Vatreni postaju najkoncentriraniji kada stvari krenu nizbrdo i objektivno im prijeti natjecateljski neuspjeh. U tom smislu se aktualnost ne doima drugačijom realnošću. Svi su svjesni, od izbornika preko igrača do vodstva HNS-a, da Vatreni ozbiljno vise na kvalifikacijskom putu.

Reakcije na teškoće

Dodatni faktor mobilizacije je činjenica da većina reprezentativaca nema blistavu klupsku situaciju te znaju kako moraju još više zapeti protiv Latvije i Armenije da ostvare pobjede i promijene natjecateljski momentum. Optimizam u tom smislu je temeljen i na tim tradicionalnim poželjnim reakcijama na teškoće.

Hoće li biti dovoljno za direktan plasman, vidjet ćemo nakon toga, ali svakako je dobro da natjecateljska zebnja, koju se pomalo već zaboravilo, rastrese vatreni tabor odveć uljuljkan u ozračju uspješnosti prošlih ciklusa. Popravni, bude li ga bilo, trebat će u proljeće spremniju Hrvatsku...