“Sine, jesi OK?”, suosjećajan poput čuvara u konc-logoru Danny Dyer laktom je trknuo pokislog uljeza u svečanoj loži Boleyn Grounda. Andy Carroll upravo je zabio za West Hamovo 2-1 vodstvo protiv Chelseaja, svuda uokolo narod je puhao balončiće i divljao u oduševljenju, a Jose Mourinho se uvukao u kaput, piljio u prazno i kontemplirao o smislu života.
Fotografija karizmatičnog trenera, prethodno isključenog pa bačenog u neprijateljsko okruženje domaćinova VIP boxa, kako u koroti promatra provalu emocija suparničkih navijača, začas je postala viralna. Je li ovo zaista kraj i nije li ovaj dečko dolje sljedeći “Special One”?, lako se čitalo u Mourinhovu pogledu.
Ostao još samo United
Danny Dyer je jedan od poznatijih navijača “čekićara”, u ovom konkretnom slučaju profesionalni Cockney, autentični “eastender”, dežurni vicmaher u lokalnom pubu, ali u širem kontekstu zvijezda s ozbiljnim nogometnim pedigreom koja se ovih dana, rječnikom gastronovinara, divno sljubljuje sa Slavenom Bilićem. Ne tako davno njegov je serijal “The Real Football Factory International” izrastao u globalnu uspješnicu. Dyer je proputovao svijet u potrazi za najopasnijim nogometnim suparništvima i kao svjedok s tribina odgledao pa narodu predstavio strast i mržnju koji prate derbije u širom svijeta pa i u Hrvatskoj. Sada se vraća Hrvatskoj neočekivanom obilaznicom, uz pomoć trenera koji leti prema vrhu Premiershipa i prerasta u najbolju priču Premiershipa ove sezone. Glad za pobjedama Slavena Bilića učinila je od West Hama činjenicu pop-kulture valjda prvi put nakon što su u istočnom Londonu zajedno stanovali Carlos Tevez i Javier Mascherano, a kolekcionarska strast kojom gomila skalpove velikih klubova približila ga je samom Sir Alexu Fergusonu. Sa četiri velikana položena na pleća u samo jednoj polusezoni (Arsenal, Liverpool, Man City i Chelsea) Bilić se izjednačio s kultnim menadžerom Manchester Uniteda, a još jedna pobjeda (ona protiv Van Gaalovih “crvenih vragova”) osigurala bi mu mjesto u povijesti i učinila ga besmrtnim nakon nepunih šest mjeseci trenerskog staža u Premiershipu.
Nogomet, znamo, povremeno piše sumanute priče, ali ovakvu prema kojoj će Slaven Bilić obrisati pod Wengerom, Rodgersom, Pellegrinijem i Mourinhom prije nego što si rekao “Marry Christmas”, prije tri mjeseca ne bi vam ispričao niti baron Munchausen. Ljeto i razdoblje tranzicije nakon otkaza Allardyceu bilo je, naime, prilično turbulentno. Odred kroničara, očito privrženih dobrom starom Samu, mikroskopski je analizirao svaku Bilićevu odluku, a novi čovjek u kvartu se u isto vrijeme trudio dati im štofa. Ova tvrdnja ne traži bolju ilustraciju od West Hamovih predstava u pretkolima EL. Mučenje protiv Lusitansa iz Andore, plesanje na rubu eliminacije protiv malteške Birkirkare i oproštaj od natjecanja protiv rumunjske Astre.
Bilić je diskretno slao signale da je spreman skinuti kompoziciju s europskog kolosijeka jer je računao da taj napor zahtijeva preveliku žrtvu. Malotko je povjerovao takvom argumentu. West Ham se ozbiljno kocka u sezoni selidbe. Možda je ipak trebalo zadržati Allardycea jer stvar počinje zaudarati na fijasko, upozoravali su kreatori javnog mnijenja...
Danas sve Bilićeve odluke djeluju kao potez vidovitog stručnjaka. Kada se odrekao donedavnog engleskog reprezentativca Stewarta Downinga, podigle su se mnoge obrve na prilazima stadionu. Zahvala vremešnim ikonama Coleu i Nolanu također mu nije pomogla. Marginaliziranje Songa, ponajboljeg igrača lanjske sezone, zbog učestalih ozljeda brinulo je vlasnike i fanove. Cipela Amalfitanu, izvrsnom igraču i neukrotivom karakteru, potpuno je zaoštrila stvar. Tri mjeseca kasnije, međutim, gotovo je nemoguće izbjeći ocjene poput sljedećih...
Četiri reprezentativca
Payet je najbolja premierligaška kupnja ljetnog prijelaznog roka, nogometaš takvog kalibra da je grijeh što ga ne možemo gledati u utakmicama LP. Zarate je sjajan krilni napadač kojeg je klub do Bilićeva dolaska po kazni slao na kaljenje u slabije momčadi. Lanzini ili Moses, hitrinom i repertoarom rješenja obojica ostavljaju dojam da je svejedno tko je od njih najbliži asistent napadaču Sakhu. Napokon i argument koji će posebno razveseliti osvjedočenog anglofila Bilića, a kojeg u analizi dvoboja s Chelseajem povlači novinar Evening Standarda.
“Roy, gledaš li West Ham?”, pita reporter izbornika Hodgsona i pod nos mu gura čak četvoricu kandidata za dres “tri lava”. Cresswell je danas najbolji lijevi bek lige, a Tomkins trenutačno je pouzdaniji stoperski izbor od Terryja. Noble je podcijenjen, a maksimalno koristan defenzivni vezni igrač, dok Carroll nakon dugo vremena rješava utakmice visokog uloga... Bilić maršira na puno pravaca i ne namjerava tako brzo stati. Na obzoru je Sir Alex, možda i mjesto u Ligi prvaka. Ambicije rastu poput kvasca i nema ih smisla obuzdavati. Ili kako Slaven kaže:
- Euforiju oko kluba možemo zaustaviti samo tako da počnemo gubiti utakmice, a to ipak nikome nije u cilju...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....