Antonio Plazibat vratio se iz Tokija s peharom osvajača K-1 World Grand Prix turnira u teškoj kategoriji u kickboxingu. Iako primjetno umoran, 23-godišnji Solinjanin ipak je uspio navući osmijeh na lice kad je vidio odbor za doček u Zračnoj luci Resnik.
Obitelj, prijatelji, klupski kolege okupili su se pred vratima gdje izlaze putnici, a sve je to bilo ništa prema onome što ga je čekalo kad je izašao pred zgradu. Tamo je upaljeno desetak baklji, Antonio je gledao malo u čudu, trebao je i poneki savjet tipa, “podigni taj pehar, što se sramiš”. Očito se još nije navikao na svoj novi status, šampionski status, makar su od trijumfa u Saitama Super Areni prošla više od dva dana.
Osim pehara, donio je još neke vidljive uspomene, podljev ispod lijevog oka i ogrebotine po čelu, ali dojam je da ga to nimalo ne opterećuje.
Uskoro novi mečevi
- Osjećaj je super. Tokio je prelijep, vrhunski smo tamo dočekani zahvaljujući Branku Cikatiću, koji je legenda u Japanu. Prije mečeva imali smo dobru taktiku i plan, treneri su me pripremili, Branko je pomogao sa savjetima, pogotovo što sam prvi put imao tri borbe u jednom danu. Eto, osvojio sam turnir, ozljeda gotovo da i nemam, tek taj mali podljev ispod oka.
Četvrtak, 23. studenoga 2017. godine, dugo će pamtiti. Dan koji mu je promijenio život i karijeru majstora borilačkih sportova.
- Tako je. Ovo je ostvarenje snova, sigurno je da nastavljam karijeru u K-1 u Japanu. Očekujem da se uskoro potvrditi mečevi za sljedeću godinu. Prvo pojedinačni, potom i obrana naslova. Ovaj umor će brzo proći, mislim da će tjedan dana odmora biti dovoljno da se vratim na trening. Nema i ne smije biti dugih pauza. Znam za poziv Hajduka, ali ne znam baš, nakon 30 sati leta ne mogu stajati na nogama. Jedva čekam krevet. Branka isto bole noge, jedva stoji. Hvala svima što su došli, sretan sam i drago mi je kad vidim koliko ih je ovdje došlo.
Uz trenere Milivoja Bajića i Veljka Vetmu, Antonio je stalno isticao Cikatićevu ulogu.
- Moram zahvaliti Branku. Da nije njega, sve bi bilo drukčije, on je popularizirao ovaj sport na ovim prostorima. Konačno, ubacio me u Japan, bez njega ne bih dobio priliku boriti se za naslov jer imao sam samo 12 borbi prije odlaska u Japan.
Oduševljen je svime što je doživio u Tokiju.
- Japanci su posebna publika, cijene borilački sport i borce. Čuo sam ih tijekom borbi kako viču “Antonio, Antonio”… Kasnije sam se slikao s fanovima za uspomenu. Odmah nakon borbi imao sam i medijske obaveze, konferenciju za medije, jako kasno smo došli u hotel. Pojeli smo večeru u obližnjem restoranu.
Da se pehar ne izgubi...
Trener Bajić se smješkao, sretan je i umoran.
- Put nas je malo satro... Pazili smo na pehar, da se ne izgubi, ha, ha... Pojas će doći kasnije kad ga Japanci naprave. Mene je oduševio torcidaš iz Yokohame Akihisa Wada, njega ne smijem zaboraviti spomenuti. Japanac je, a ponaša se kao pravi Splićanin, dva je dana dolazio iz Yokohame da bude uz nas i navija, da nam bude podrška. A meni je želja da i naš drugi borac iz Ameno Gyma, Tomislav Čikotić, dobije priliku sljedeće godine u Japanu.